Recenzenti:
Prof Aleksandar Flašar, red.prof.
Prof. dr Milan Đ. Plavšić, red.prof.
Prof. dr Vujo Vukmirica, red.prof.
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Biblioteka Matice srpske, Novi Sad
598.1 (077.58)
Marinić Š Ivo
Ekonomske analize u građevinarstvu
Tiraž 400,
Bibliografija str.187
a) Ekonomske nauke i društvena reprodukcija
Izdavač:Univerzitet u
Novom Sadu, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad
Štampa:”S PRINT”, Novi
Sad, Bul. Vojvode Stepe133, Novi Sad
Godina izdanja: 1998.
Tiraž: 400
primeraka
Nastavno-naučno veće Fakulteta
Tehničkih nauka, na 45. sednici, održanoj 4. decembra 1996. godine, donelo je
Odluku o prihvatanju recenzija recenzenata prof. Aleksandra Flašara, prof. dr
Milana Plavšića i prof. dr Vuje Vukmirice i odobravanju knjige Ekonomske
analize u građevinarstvu, autora dr Ive Marinića, za osnovni udžbenik.
PREDGOVOR
Ekonomika
je u savremenom svetu postala sastavni deo svih aspekata života. Svakog dana
pojedinac, organizacija i društvo suočeni su sa problemom donošenja odluka koje
imaju ekonomsku sadržinu, od toga kako iskoristiti raspoloživo vreme,
raspoloživa novčana i materijalna sredstva, do izbora proizvodnog programa,
angažovanja faktora proizvodnje, utvrđivanja cena, zarada, međuvalutarnih
kurseva i dr.
Spoznaja
o ekonomskim posledicama odluka pomaže njihovim nosiocima da, imajući u vidu
uslove okruženja u kojim se te odluke realizuju, racionalizuju sadržinu,
puteve, načine i metode njihove realizacije i optimiziraju ekonomske rezultate.
Značajnu pomoć pri donošenju odluka pružaju opšta znanja iz ekonomike. Ona su,
često puta, dovoljna za donošenje individualnih odluka sa malim stepenom rizika
njihove realizacije i malim brojem parametara, kao što je, na primer, izbor
robe za podmirenje svakodnevnih potreba domaćinstva. Složenije odluke, sa većim
rizikom realizacije i velikim brojem relevantnih faktora za odlučivanje,
zahtevaju i posebna ekonomska znanja o troškovima, cenama, angažovanju
sredstava, metodama kalkulacija, utvrđivanju poslovnog uspeha i dr, kao i
specifična znanja koja se odnose na uticaj tehničko-tehnoloških specifičnosti
ekonomske aktivnosti na ekonomski rezultat. Usled toga razvijene su i posebne
discipline ekonomike koje olakšavaju nosiocima odluka njihovu ekonomsku
optimizaciju.
Knjiga
Ekonomske analize u građevinarstvu
obrađuje kompleks pitanja koja se odnose na ulaganja u reprodukciju,
ekonomske principe reprodukcije, utvrđivanje poslovnih rezultata i planiranje u
preduzeću. Svako od ovih pitanja obrađeno je i sa aspekta primene odgovarajućih
metoda ekonomske analize. Pored toga, u knjizi su obrađena pitanja koja se
odnose na organizovanje preduzeća, ekonomičnost investiranja u izgradnju
građevinskih objekata i razvoj građevinarstva u Jugoslaviji i Srbiji.
Knjiga
je nastala kao rezultat rada autora na predmetu Ekonomika građevinarstva na
Građevinskom odseku Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu. Pored pomoći studentima
za pripremanje i polaganje ispita, knjiga se preporučuje i nosiocima
odlučivanja u građevinskim preduzećima, institucijama i stručnim organizacijama
koje donose odluke značajne za građevinsku delatnost, radi pomoći u
sagledavanju svih relevantnih faktora za ekonomsku optimizaciju odluka o
poslovanju i njihovu realizaciju.
Autor
UVOD
Ekonomske
nauke i društvena
reprodukcija
Predmet ekonomskih nauka su različita
područja društvene reprodukcije, odnosno društveni karakter proizvodnje.
Ekonomske nauke su deo društvenih nauka[1]. S
obzirom da je proizvodnja najvažniji deo društvene aktivnosti u dosadašnjoj
ljudskoj istoriji, ona je bila predmet interesovanja mislilaca od nastanka
nauke. Međutim, sve do nastanka kapitalizma, kada robna proizvodnja postaje
dominantan oblik privređivanja, ekonomske teorijske rasprave obuhvaćene su u
okviru opšte filozofije.
Sa razvojem složenijih društvenih
odnosa, izučavanje društvenog karaktera proizvodnje izdvaja se u posebnu -
ekonomsku nauku. Prvi zasebni radovi iz oblasti ekonomske nauke pojavljuju se
već u XVI veku, u kojim se razvija merkantilistička ekonomska doktrina, na koju
se, zatim, nadovezuju fiziokrati, a u XVII veku razvija se klasična škola
ekonomskih nauka koja čini osnovu razvoja ekonomske nauke u XIX i XX veku.
Savremeni razvoj ekonomske nauke
orijentisan je na razvoj metodoloških i analitičkih instrumenata za
upravljanjem ekonomskim razvojem na svim nivoima ekonomskog organizovanja
(svetskom, regionalnom, državnom, na nivou oblasti, grana i delatnosti, na
nivou preduzeća i njegovih sastavnih delova). Savremeni razvoj ekonomske nauke
je, prema tome, u funkciji razvoja proizvodne snage rada, širenja mogućnosti
zadovoljenja materijalnih potreba čoveka i društva, razvoja ljudskih potreba i
razvoja ličnosti.
Održanje i razvoj ljudske vrste
zasniva se na proizvodnji koja čini večiti proces prisvajanja, prerade i
oblikovanja prirode od strane čoveka, radi zadovoljenja materijalnih uslova
života pojedinca, društvenih grupa i širih zajednica. Proizvodnja je opšti
uslov za razmenu materije između čoveka i prirode i večiti prirodni uslov za
život ljudi. Da bi lakše ovladali prirodom, ljudi u proizvodnji stupaju u
međusobne odnose i u granicama tih odnosa utiču na prirodu, to jest proizvode.
Usled toga, pored tehničkog, svaka proizvodnja ima i svoj društveni karakter.
Tehnički karakter proizvodnje
opredeljuje nivo razvijenosti oruđa za rad, kojim čovek deluje na predmete rada
radi njihovog prilagođavanja ljudskim potrebama. Sa stanovišta konačnog
rezultata proizvodnje, oba ova materijalna činioca proizvodnje ispoljavaju se
kao sredstva za proizvodnju.
Društveni karakter proizvodnje
opredeljuju društveni odnosi koji se uspostavljaju u svim fazama proizvodnje u
širem smislu a koju čine: 1)proizvodnja u
užem smislu, 2)raspodela, 3)razmena i 4)potrošnja.
Proizvodnja u užem smislu je proces proizvodne aktivnosti u kome
dolazi do direktnog trošenja rada i time do objedinjavanja i uzajamnog
kombinovanja materijalnih i subjektivnih činilaca proizvodnje radi
prilagođavanja predmeta prirode (njihove fizičke ili hemijske strukture)
ljudskim potrebama. Društveni odnosi u ovoj fazi proizvodnje rezultiraju iz
tehničke i društvene podele rada.
Raspodela ostvarene materijalne proizvodnje čini nerazdvojni
deo proizvodnje u širem smislu, budući da od načina raspodele ne zavisi samo
nivo zadovoljenja potreba društva u celini i svih njegovih članova, već i obim
buduće proizvodnje. U oblasti raspodele ispoljavaju se najbitniji društveni
odnosi. Od načina raspodele zavisi sposobnost društva da širi materijalnu
osnovu svog razvoja, strukturu proizvodnje, dinamiku promena te strukture,
kvalitet života članova društva, društvenih grupa, klasa i društva u celini.
U fazi razmene se, posredstvom tržišta, ostvaruje razmena činilaca
proizvodnje i proizvoda rada i obezbeđuje povezivanje proizvodnje i potrošnje.
Na tržištu se svi proizvodi ljudskog
rada, bez obzira na njihovu materijalnu različitost, razmenjuju u određenim
srazmerama. Opredmećeni ljudski rad predstavlja onu istorodnu supstancu koja
sve proizvode u razmeni čini kvalitativno istim i kvantitativno samerljivim.
Povezivanjem velikog broja proizvođača i potrošača u procesu razmene putem
tržišta, ispoljava se društveni karakter proizvodnje. Ispod odnosa stvari u
procesu razmene kriju se stvarni odnosi ljudi.
U fazi potrošnje ostvaruje se proces trošenja ili korišćenja materijalnih
dobara i usluga radi zadovoljenja ljudskih potreba. U širem smislu, potrošnja
obuhvata, pored lične i zajedničke potrošnje proizvoda za neposredno
zadovoljenje sopstvenih i zajedničkih potreba, i proizvodnu potrošnju, odnosno
trošenje proizvodnih sredstava u proizvodnom procesu.
Proizvodnja, raspodela, razmena i
potrošnja su integralni delovi jednog totaliteta. Između njih se uspostavljaju
snažni međusobni odnosi. U tom organskom jedinstvu, proizvodnja, raspodela, razmena i potrošnja čine proces društvene reprodukcije.
Ekonomski odnosi uspostavljaju se u
svim fazama društvene reprodukcije.To su istorijski promenljivi društveni
odnosi koji nastaju u vezi sa obezbeđivanjem materijalnih uslova za život ljudi
(preradom predmeta iz prirode, njihovom raspodelom razmenom i potrošnjom) i
zavisni su od uslova pod kojima ljudi obezbeđuju materijalna dobra za svoju
egzistenciju. Razvijenost tehničke osnove proizvodnje predstavlja bitan uslov
te proizvodnje i ima značajan uticaj na ekonomske odnose.
Između tehničkog i društvenog
karaktera proizvodnje uspostavlja se odgovarajući međusobni odnosi koji čine
jedinstvo proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. To jedinstvo se naročito
ispoljava u razvoju društva. Razvijenija tehnička osnova društva omogućuje
širenje materijalne osnove proizvodnje i potpunije zadovoljenje potreba.
Međutim, društveni odnosi u suštini opredeljuju razvoj potreba pojedinaca i
društvenih grupa, pa time i materijalni razvoj društva. Usled toga, društveni
odnosi mogu da deluju podsticajno ili ograničavajuće na razvoj tehničke osnove
proizvodnje a time i na obim materijalne proizvodnje, zadovoljenje materijalnih
potreba i kvalitet života čoveka.
Građevinarstvo
u sistemu društvene
reprodukcije
Građevinarstvo
je oblast materijalne proizvodnje u okviru društvene reprodukcije i obuhvata
izgradnju, adaptaciju, rekonstrukciju i održavanje građevinskih objekata koji
služe u privredne ili neprivredne svrhe.
Sadržaj građevinarstva kao oblasti
materijalne proizvodnje u jugoslovenskom sistemu društvene reprodukcije
definisan je Zakonom o klasifikaciji delatnosti i o registru jedinica
razvrstavanja.[2]
Klasifikacija delatnosti svih
ekonomskih subjekata je izvršena u 17
sektora, 18 podsektora, 60 oblasti, 222 grane 506 grupa i 609 podgrupa. Sektori
su označeni slovima, dok je detaljnije grupisanje označeno brojčanim šiframa,
prema kriterijumima dekadne klasifikacije. Sektori obuhvataju:
·
A Poljoprivreda, lov i šumarstvo,
·
B Ribarstvo,
·
V Vađenje ruda i kamena,
·
G Prerađivačka industrija,
·
D Proizvodnja i snabdevanje
električnom energijom, gasom i vodom,
·
Đ Građevinarstvo,
·
E Trgovina na veliko i malo;
opravka vozila i predmeta za ličnu potrošnju,
·
Ž Hoteli i restorani,
·
Z Saobraćaj, skladištenje i
veze,
·
I Finansijsko posredovanje,
·
J Aktivnosti u vezi sa
nekretninama, iznajmljivanje i poslovne aktivnosti,
·
K Državna uprava i odbrana,
obavezno socijalno osiguranje,
·
L Obrazovanje,
·
LJ Zdravstveni i socijalni rad,
·
M Ostale komunalne, društvene i
lične uslužne aktivnosti,
·
N Privatna lica (sa zaposlenim licima),
·
NJ Eksteritorijalne organizacije
i tela.
Građevinarstvo je, kao sektor Đ,
oblast 45, razvrstano u grane, grupe i podgrupe delatnosti.
Šema 1. Klasifikacija delatnosti građevinarstva
|
|||
Šifra delatnosti
|
Naziv i opis delatnosti
|
||
Grana
|
Grupa
|
Podgrupa
|
|
451
|
Pripremni radovi
|
||
4511
|
45110
|
Rušenje i razbijanje objekata: zemljani radovi:
·
rušenje i demontaža zgrada i drugih objekata,
·
raščišćavanje gradilišta,
·
iskop, nasipanje, nivelisanje terena, iskop
kanala, uklanjanje stena, miniranje i dr,
·
priprema zemljišta za rudarske radove,
·
drenažni radovi na gradilištu, poljoprivrednom
ili šumskom zemljištu.
|
|
4512
|
45120
|
Ispitivanje terena
bušenjem i sondiranjem i uzimanje uzoraka radi proučavanja terena za
građenje, geofizičke, geološke ili druge svrhe.
|
|
452
|
Izgradnja objekata
ili njihovih delova i niskogradnja
|
||
4521
|
45210
|
Grubi građevinski
radovi i specifični radovi niskogradnje:
·
izgradnja svih vrsta zgrada,
·
montaža i podizanje prefabrikovanih
konstrukcija na gradilištu,
·
izgradnja specifičnih objekata niskogradnje
(mostovi, vijadukti, tuneli, podzemna železnica, cevovodi, dalekovodi,
gradski elektroenergetski vodovi i objekti, objekti veza, komunalni
građevinski radovi
|
|
4522
|
4520
|
Montaža krovnih konstrukcija i pokrivanje krovova:
·
montaža krovnih konstrukcija,
·
pokrivanje krovova,
·
hidroizolacioni radovi.
|
|
4523
|
45230
|
Izgradnja
saobraćajnica, aerodromskih pista i sportskih terena:
·
izgradnja železničkih pruga, puteva, ulica i
drugih saobraćajnica, biciklističkih i pešačkih staza,
·
izgradnja aerodromskih pista,
·
izgradnja stadiona, arena, bazena za plivanje,
teniskih i golf terena.
|
|
4524
|
45240
|
Izgradnja hidrograđevinskih objekata:
·
izgradnja vodenih puteva, operativnih površina
u pristaništima i osiguranje obala,
·
izgradnja marina ustava, brana i nasipa.
|
|
4525
|
45250
|
Ostali građevinski radovi, uključujući i specijalizovane
radove:
·
specijalizovani građevinski radovi koji su
zajednički za različite vrste objekata, a zahtevaju specijalno izvođenje ili
opremu,
·
fundiranje, uključujući i pobijanje šipova,
·
bušenje i izgradnja crpilišta za vodu i
kopanje bunara,
·
montaža industrijski proizvedenih čeličnih
elemenata,
·
savijanje armature,
·
zidanje opekom i kamenom,
·
montaža i demontaža skela i radnih platformi,
uključujući i rad na skelama i radnim platformama uzetim u zakup,
·
montaža dimnjaka i industrijskih peći.
|
|
453
|
Instalacioni radovi
|
||
4531
|
45310
|
Postavljanje električnih instalacija i opreme:
·
postavljanje instalacija u zgradama ili drugim
objektima za:
·
električne vodove i pribor,
·
liftove i pokretne stepenice,
·
protivpožarne alarme,
·
alarme i sisteme protiv provala,
·
kućne antene i druge vazdušne provodnike,
·
svetleća mesta.
|
|
4532
|
45320
|
Izolacioni radovi:
·
postavljanje instalacija u zgradama ili drugim
objektima za toplotnu i zvučnu izolaciju, zaštitu od vibracija i dr.
|
|
4533
|
45330
|
Postavljanje cevnih instalacija;
·
postavljanje instalacija u zgradama ili drugim
objektima za:
·
vodovodne instalacije i sanitarnu opremu,
·
gasne instalacije,
·
grejanje, ventilaciju, opremu i kanale za
hlađenje ili klimatizaciju,
·
automatske protivpožarne vodene tuševe i dr.
|
|
4534
|
45340
|
Ostali instalacioni radovi:
·
postavljanje instalacija u zgradama ili drugim
objektima za osvetlenje i signalne sisteme na putevima, aerodromima, lukama i
sl.
|
|
454
|
Malterisanje
|
||
4541
|
45410
|
Malterisanje spoljnih i
unutrašnjih površina zgrada i drugih objekata i ukrasni štuko radovi,
uključujući i nanošenje odgovarajuće podloge.
|
|
4542
|
45420
|
Ugradnja stolarije:
·
ugradnja vrata, prozora, okvira za vrata i
prozore, kuhinjske opreme, stepenica, opreme za prodavnice,
·
unutrašnje dovršavanje kao što je postavljanje
drvenih obloga na zidove, pomičnih pregrada i dr.
|
|
4543
|
45430
|
Postavljanje podnih i
zidnih obloga:
·
zidnih i podnih keramičkih, betonskih ili
kamenih ploča,
·
parketa i drugih podnih obloga od drveta,
·
tapisona, gumenih, linoleumskih ili drugih plastičnih podnih
pokrivača,
·
podnih i zidnih obloga od teraca, mermera,
granita ili škriljaca,
·
tapeta i dr.
|
|
4544
|
45440
|
Bojenje i
zastakljivanje
·
unutrašnje i spoljno bojenje zgrade,
·
bojenje objekata niskogradnje, oznaka na
putevima i prostora za parkiranje,
·
zastakljivanje, postavljanje ogledala i dr.
|
|
4545
|
45450
|
Ostali završni radovi:
·
instalisanje bazena za plivanje,
·
čišćenje parom, peščanim mlazom i slični
radovi na spoljnim delovima zgrade.
|
|
455
|
4550
|
45500
|
Iznajmljivanje opreme za izgradnju ili rušenje, sa rukovaocem.
|
U periodu od 1976 do 1996 godine, sve
delatnosti u Jugoslaviji razvrstavane su prema Jedinstvenoj klasifikaciji
delatnosti, prema kojoj su se sve organizacije sa ekonomsko-pravnim
subjektivitetom razvrstavale u 14 oblasti,[3]
koje su se, primenom dekadnog sistema, raščlanjivale na grane, grupe i podgrupe
delatnosti.
Oblast građevinarstva, prema Jedinstvenoj
klasifikaciji delatnosti, bila je rasčlanjena na tri grane i to:
·
0501 Visokogradnja;
·
0502 Niskogradnja i
hidrogradnja;
0502-01 Saobraćajni objekti
0502-02 Hidrograđevinski objekti
0502-09 Ostali
objekti
·
0503 Instalacioni i
završni radovi;
0503-01 Instalacioni radovi
0503-02 Završni radovi
Svi raspoloživi statistički podaci o
građevinarstvu za period 1976- 1995. obrađeni su prema ovoj klasifikaciji.
Osnovni podaci o građevinarstvu u SR
Jugoslaviji za 1990. godinu dati su u tabeli 1.
Tabela 1. Struktura društvenog sektora građevinarstva u SR Jugoslaviji
po
granama i grupama delatnosti 1990. godine (u %)
|
||||||
Šifra delatnosti
|
Naziv delatnosti
|
Zaposleni
|
Osnovna sredstva
Nabavna
Sadašnja
vrednost
vrednost
|
Društveni proizvod
|
||
0501
|
Visokogradnja
|
52,2
|
35,2
|
37,9
|
44,8
|
|
0502
|
Niskogradnja i
hidrogradnja
|
24,6
|
45,5
|
32,1
|
32,3
|
|
0502-01
|
Saobraćajni objekti
|
13,7
|
19,3
|
16,7
|
19,6
|
|
0502-02
|
Hidrograđevinski
objekti
|
5,6
|
9,2
|
6,9
|
5,4
|
|
0502-09
|
Ostali objekti
|
5,3
|
17,0
|
8,5
|
7,3
|
|
0503
|
Instalacioni i
završni radovi
|
23,2
|
19,3
|
30,0
|
22,9
|
|
0503-01
|
Instalacioni radovi
|
11,1
|
6,7
|
18,8
|
10,7
|
|
0503-02
|
Završni radovi
|
12,1
|
12,6
|
21,2
|
12,2
|
|
UKUPNO
|
100,0
|
100,0
|
100,0
|
100,0
|
||
Izvor podataka: SGJ-92,
str.245., SZS, Beograd, 1992.
|
||||||
Od ukupno 199,3 hiljade zaposlenih u
društvenom sektoru građevinarstva na području SR Jugoslavije 1990. godine,
103,9 hiljada radilo je u preduzećima svrstanim u granu 0501 - visokogradnja,
49,1 hiljada u grani 0502 - niskogradnja i hidrogradnja a 46,3 hiljade u grani
0503 - instalacioni i završni radovi u građevinarstvu. Preduzeća u grani 0502 -
niskogradnja i hidrogradnja, imala su veće učešće u društvenom proizvodu i
osnovnim sredstvima nego u broju zaposlenih, što pokazuje da je njihov bolji
ekonomski rezultat od druge dve grane građevinarstva nastao kao rezultat bolje
tehničke opremljenosti rada, odnosno veće vrednosti osnovnih sredstava po zaposlenom.
Izdvajanje građevinarstva u zasebnu
oblast društvene reprodukcije rezultat je društvene podele rada i razvijanja
različitih organizacionih oblika proizvodnje, radi povećanja proizvodne
sposobnosti rada.
U nerazvijenim privredama, sa dominacijom
naturalnih oblika privređivanja, izgradnja i održavanje građevinskih objekata
je bila deo svakodnevnih poslova radno sposobnog stanovništva. Usled toga,
period gradnje je bio veoma dug, uz velike količine utrošaka rada i materijala,
a mogućnosti zadovoljenja potreba za kvalitetnim objektima, posebno za
stanovanje, bile su ograničene na mali broj privilegovanih društvenih slojeva.
Sa razvojem kapitalizma, sa
oslobađanjem feudalne zavisnosti i razvojem industrije, dolazi do ubrzanog
razvoja gradova na bazi koncentracije industrijskih kapaciteta i radne snage,
što dovodi do promene tempa i načina gradnje. Širenje tržišta uslovljava razvoj
novih oblika saobraćaja i izgradnju odgovarajućih saobraćajnica (železničkih
pruga, savremenih puteva, nadvožnjaka, podvožnjaka, vijadukata, tunela) i pred
građevinarstvo postavlja nove zahteve koji se nisu mogli zadovoljiti
tradicionalnim načinom i metodama gradnje.
Industrijska proizvodnja daje snažne
podsticaje razvoju građevinarstva koji se ogledaju u razvijanju metoda
industrijske proizvodnje materijala za potrebe gradnje i izdvajanjem pojedinih
aktivnosti iz građevinarstva u zasebne industrijske grane. Razvijanjem
proizvodnje novih mašina, uređaja i alata, industrija omogućuje povećanje
tehničke opremljenosti i produktivnosti rada u građevinarstvu. U svom daljem
razvoju, građevinarstvo se u sve većoj meri oslanja na primenu industrijskih
metoda organizovanja celokupnog procesa gradnje, što obezbeđuje poboljšanje
racionalnosti upotrebe svih faktora građevinske proizvodnje.
Međutim, specifičnosti građevinske
proizvodnje u odnosu na industriju, ograničavaju mogućnosti direktne primene
metoda organizovanja proizvodnje u građevinarstvu po uzoru na industriju, već
zahtevaju njihovo odgovarajuće prilagođavanje specifičnim zahtevima
građevinarstva. To ne znači da ekonomski efekti industrijalizacije građenja
moraju biti niži u građevinarstvu nego u industriji, već samo da
industrijalizacija gradnje mora biti usklađena sa specifičnostima građevinske
proizvodnje a njeni ekonomski efekti će rezultirati iz stvaralačke razrade i
primene metoda industrijalizacije.
Tehničko-tehnološke specifičnosti
građevinarstva u odnosu na ostale oblasti društvene reprodukcije, proizilaze iz
karaktera tehnološkog procesa i karakteristika finalnih proizvoda
građevinarstva.
Izgradnja objekata, koja čini
dominantan deo ukupne aktivnosti u građevinarstvu, odvija se na otvorenom
prostoru i uz upotrebu velikih količina materijala, proizvodni proces je
relativno dug i podložan je velikim uticajima sezone. Uslovi proizvodnje su u
visokoj meri zavisni od osobina lokaliteta, a izgradnja na širokom geografskom
prostoru zahteva stalnu dislokaciju sredstava i rada. Nepokretnost gotovih
prozvoda uslovljava visok stupanj pokretljivosti faktora proizvodnje. Adaptacija,
rekonstrukcija i održavanje građevinskih objekata zahteva, takođe, visok
stupanj pokretljivosti rada i sredstava.
Industrijalizacija građenja odražava
savremene tendencije tehničko-tehnoloških promena u građevinarstvu. Tipizacija
i standardizacija elemenata za gradnju i projektovanje tipskih jedinica u
strukturi građevinskih objekata, omogućuje da se proizvodnja tipskih elemenata
organizuje prema principima i kriterijumima industrijske proizvodnje i na taj
način poveća efikasnost značajnog dela građevinske proizvodnje.
Uticaj okruženja na poslovanje
građevinarstva je, takođe, specifičan. Građevinarstvo proizvodi kapitalna
dobra, dugog veka trajanja i amortizovanja. Uložena sredstva u građevinsku
proizvodnju imaju nizak koeficijent obrta, pa je obim ulaganja u građevinsku
proizvodnju u visokoj zavisnosti od dinamike nacionalne privrede. Visoke stope
privrednog rasta uzrokuju relativno brži rast investiranja u izgradnju
građevinskih objekata, dok usporavanje dinamike privrednog rasta izaziva relativno
veće usporavanje investiranja u izgradnju građevinskih objekata, što je
posledica delovanja multiplikatora na bazi visoke zavisnosti građevinske
proizvodnje od proizvodnje u drugim sektorima.
Specifičnosti građevinske proizvodnje
u odnosu na ostale oblasti materijalne proizvodnje zahtevaju primenu, pored
opštih, i posebne metode istraživanja i analize ekonomskih pojava i procesa u
građevinarstvu.
Predmet i
sadržaj ekonomike
građevinarstva
Ekonomika građevinarstva je
posebna disciplina ekonomike koja se bavi izučavanjem delovanja ekonomskih
zakonitosti na reprodukciju u građevinarstvu kao tehničko-tehnološki,
organizaciono i društveno specifične oblasti društvene reprodukcije, s ciljem
da se obezbedi najpovoljnije korišćenje ograničenih resursa (faktora
proizvodnje) sa stanovišta efekata (finalne proizvodnje) građevinarstva.
Osnovna
područja istraživanja ekonomike građevinarstva mogu se podeliti u dve osnovne
grupe:
·
istraživanje ekonomskih uslova i rezultata poslovanja građevinskih preduzeća;
·
istraživanje ekonomskih uslova i rezultata delatnosti građevinarstva, kao dela društvene reprodukcije.
Građevinska proizvodnja se ostvaruje
kroz određene organizacione oblike subjekata proizvodnje. Način organizovanja
subjekata proizvodnje zavisi od vrste i karaktera proizvodnje, njenog
tehničko-tehnološkog nivoa, ali i od ekonomskog i društvenog sistema zemlje.
Ekonomika građevinarstva obuhvata i istraživanje ekonomskih uslova u kojim
posluju ekonomski subjekti, radi utvrđivanja takve kombinacije faktora proizvodnje
u okviru koje će se ostvariti najpovoljniji odnos između njihovog angažovanja i
trošenja u proizvodnji i ekonomskih rezultata te proizvodnje. Sameravanjem
odnosa između troškova i rezultata proizvodnje, ekonomika građevinarstva pruža
osnovne informacije za tehničko-tehnološke promene u proizvodnji kao i za
promene strukture proizvodnje u skladu sa ekonomskim uslovima koji se
najcelovitije ispoljavaju na tržištu. Ekonomika građevinskih preduzeća, prema
tome, prati celokupan proces reprodukcije u građevinskoj organizaciji koji
obuhvata:
·
transformaciju novčanog oblika vrednosti u robni, radi obezbeđivanja
svih potrebnih faktora proizvodnje na tržištu;
·
kombinovanje faktora proizvodnje i njihovo organsko spajanje (tok
procesa proizvodnje);
·
transformaciju robnog u novčani oblik vrednosti rezultata proizvodnje
na tržištu.
Građevinarstvo je deo društvene
reprodukcije. Proizvodnja građevinarstva ima svoje specifičnosti, pa se opšti
ekonomski uslovi društvene reprodukcije odražavaju na specifičan način na reprodukciju
u građevinarstvu. Usled toga, istraživanje delovanja privrednog sistema i
ekonomske politike na razvoj građevinarstva, čini sastavni deo ekonomike
građevinarstva.
Sistematsko i kontinuirano praćenje
celokupnog procesa reprodukcije u građevinarstvu predstavlja osnov za
istraživanje najpovoljnijih uslova pribavljanja faktora proizvodnje na tržištu,
za izbor najpovoljnijeg kombinovanja faktora proizvodnje (tehničko-tehnološkog
rešenja) i uslova realizacije rezultata proizvodnje na tržištu. U tom cilju
razvijaju se metode istraživanja u ekonomici građevinarstva, koje se zasnivaju
na primeni naučnih saznanja opšte ekonomske teorije i naučne spoznaje
tehničko-tehnoloških uslova građevinske proizvodnje.
U istraživanju ekonomskih pojava,
odnosa i međuzavisnosti u procesu reprodukcije, ekonomskih rezultata i
mogućnosti razvoja građevinarstva, ekonomika građevinarstva se koristi metodama
i rezultatima naučnih i stručnih saznanja brojnih naučnih disciplina. Rezultati
istraživanja ekonomike građevinarstva se, s druge strane, koriste u drugim
naučnim disciplinama i strukama, s ciljem da se odgovarajućim promenama u
procesu reprodukcije u građevinarstvu poboljšaju njegove performanse, smanje
inputi i poboljšaju outputi sistema građevinske proizvodnje.
Ekonomika građevinarstva polazi od
naučnih saznanja koja pružaju druge ekonomske discipline a posebno politička
ekonomija, ekonomika nacionalne privrede, ekonomika preduzeća i od delovanja
ekonomskih zakonitosti u procesu reprodukcije u građevinarstvu, na čijim
osnovama razvija kategorijalni aparat i metode istraživanja. Osnovne
informacije za potrebe istraživanja ekonomskih pojava i procesa u
građevinarstvu, ekonomika građevinarstva crpi iz informacionog sistema zemlje,
u okviru koga se, na jedinstven način (u pogledu sadržaja i vremena) obezbeđuje
priprema, prikupljanje, sređivanje i obrada određenih podataka. Usled toga,
svaka jedinica u sistemu obezbeđuje minimum informacija neophodnih za analizu
njenog funkcionisanja i analizu funkcionisanja na nivou podsistema (oblasi,
grane, regiona) i sistema narodne privrede. Međutim, istraživanje celine
procesa reprodukcije u građevinarstvu, zahteva korišćenje opštih i posebnih
znanja iz oblasti matematike, statistike, operacionih istraživanja, teorije
organizacije, urbanističkog, arhitektonskog i građevinskog projektovanja i
tehnologije građenja. Ekonomika građevinarstva sve više gubi obeležja autonomne
naučne discipline, razvijajući se u interdisciplinarnu naučnu oblast, u okviru
koje je potrebno obezbediti saradnju specijalista različitih struka, radi
rešavanja sve složenijih pitanja građevinske proizvodnje.
Metode
ekonomskih istraživanja
i analize građevinarstva
Metode ekonomskih istraživanja i
anlize građevinarstva razvile su se na osnovu potreba za praktičnim rešavanjem određenih problema građevinske
proizvodnje. Brojnost i složenost problema građevinske proizvodnje zahtevala je
razvijanje sve složenijih metoda, koje omogućuju nalaženje celovitijih odgovora
i izbor akcija za njihovo efikasno rešavanje.
U razvijanju metoda ekonomskih
istraživanja i analize, pored opšte ekonomske teorije i ekonomike preduzeća,
koriste se saznanja i iz drugih naučnih oblasti i disciplina: evidencije,
knjigovodstva i statistike, matematike, teorije organizacije, operacionih istraživanja,
tehnologije građevinske proizvodnje i dr.
Metode ekonomskih istraživanja građevinarstva mogu se podeliti
u dve osnovne skupine:
·
metode istraživanja građevinskih preduzeća (mikro aspekt);
·
metode istraživanja delatnosti građevinarstva (makro aspekt).
Razlikovanje ovih osnovnih skupina
metoda ekonomskih istraživanja građevinarstva je bitno zbog različitog
ispoljavanja ekonomskih zakonitosti na svakom od ova dva nivoa posmatranja.
Metode ekonomskih istraživanja
građevinskih preduzeća kao ekonomko-organizacionih sistema zasnivaju se na
informacijama o ulazu u sistem, strukturi sistema i njegovom funkcionisanju,
izlazu iz sistema i uslovima u okruženju koji su bitni za njegovo
funkcionisanje, i omogućuju da se utvrde relevantni parametri sistema, kriterijumi
i metodi za njihovo poboljšanje u skladu sa zahtevima optimizacije sistema. U
skladu s tim, osnovna područja analize poslovanja preduzeća su sledeća:
·
strukture preduzeća kao sistema,
·
veze i odnosi između elemenata sistema;
·
dinamika sistema;
·
optimizacija inputa;
·
optimizacija rezultata funkcionisanja sistema;
·
optimizacija obima proizvodnje;
·
uticaj okruženja (tržišta) na funkcionisanje i dinamiku sistema (odnos
ponude i tražnje, nivo i odnosi cena, monetarni faktori, fiskalni faktori i
dr.).
Građevinsko preduzeće kao ekonomski
organizacioni sistem, za razliku od preduzeća u drugim oblastima društvene
reprodukcije odlikuje struktura koja je proizvod tehničko-tehnoloških uslova i
zahteva proizvodnje. Na tim specifičnim uslovima uspostavljaju se se relacije i
odnosi između elemenata sistema i sistema sa okruženjem, funkcionisanje i
dinamika. Optimizacija inputa, outputa i rezultata zasnovana je na delovanju
opštih ekonomskih zakona i principa ali i specifičnih tehničko-tehnoloških
uslova građevinske proizvodnje.
Metode ekonomskih istraživanja
građevinske delatnosti kao dela društvene reprodukcije, prilagođene su
sagledavanju mesta i uloge građevinarstva u strukturi privrede, uslova njenog
razvoja koji proizilaze iz delovanja ekonomske politike, privredne konjukture,
opšteg nivoa tehničko-tehnološke i privredne razvijenosti i dr. U ekonomskim
istraživanjima građevinarstva kao dela društvene reprodukcije koriste se dve
osnovne grupe metoda i to:
·
metode istraživanja strukture;
·
metode istraživanja dinamike.
Metode istraživanja strukture
omogućuju da se utvrde oblici i intenzitet veza građevinarstva sa ostalim
delovima privrede. S obzirom da se proizvodnja u građevinarstvu zasniva na
potrošnji mnogobrojnih reprodukcionih materijala iz drugih sektora i da je
uslovljena kupovinom od strane korisnika iz svih sektora ekonomske strukture,
od oblika i intenziteta veza građevinarstva sa ostalim sektorima ekonomske
strukture zavisiće struktura i dinamika građevinske proizvodnje u određenom
periodu. Usled toga, istraživanje strukture je veoma važno za vođenje
odgovarajuće ekonomske i razvojne politike i uspostavljanje takvih odnosa u
strukturi koji će omogućavati optimalno korišćenje kapaciteta i smanjivanje
troškova po jedinici proizvoda.
Metode istraživanja dinamike zasnivaju
se na činjenici da je rast uvek posledica delovanja određenih faktora. Promenom
veličine ili načina delovanja pojedinih faktora, obezbeđuje se odgovarajuća
dinamika rasta.
Opšti matematički izraz za
istraživanje faktora privredne dinamike je
sledeći:
y =
f(x,v,z,...),
pri
čemu je zavisno promenljiva (y) agregatni pokazatelj privrednih rezultata a
nezavisno promenljive (x,v,z,...) su faktori tih rezultata.
[1]
Etimološko značenje pojma ekonomika
vodi poreklo od grčke složenice oikonomija,
sastavljene od izraza oikos (kuća,
gazdinstvo) i nomos (pravilo, red,
zakon). U svom izvornom značenju oikonomija, odnosno ekonomija označava pravila
o radu u gazdinstvu, veštinu upravljanja gazdinstvom (Ksenofon) ili veštinu
pribavljanja dobara potrebnih za život i korisnih za kuću i državu (Aristotel).
[2]
Službeni list Savezne Republike Jugoslavije br 32/1996
[3]
Oblasti su sledeće: 01 Industrija i rudarstvo; 02 Poljoprivreda i ribarstvo; 03
Šumarstvo; 04 Vodoprivreda; 05 Gra|evinarstvo; 06 Saobraćaj i veze; 07
Trgovina; 08 Ugostiteljstvo i turizam; 09 Zanatstvo i lične usluge; 10
Stambeno-komunalne delatnosti, ure|enje naselja i prostora; 11 Finansijske,
tehničke i poslovne usluge; 12 Obrazovanje, nauka, kultura i informacije; 13
Zdravstvo i socijalna zaštita; 14 Društveno-političke zajednice, interesne
zajednice i društveno-političke organizacije.
Glava I
ORGANIZACIONI
SISTEMI U PRIVREDI
Struktura,
ciljevi i funkcionisanje
organizacionih sistema
Proizvodnja i promet upotrebnih
vrednosti, kao deo društvene reprodukcije, ostvaruje se u okviru organizacionih
sistema.
U teorijskom smislu organizacioni
sistemi su proizvod kombinacije prirodnih i tehničkih elemenata radi
ostvarivanja određenih ciljeva. Način kombinacije elemenata, njihovi međusobni
odnosi, kao i odnosi sistema i okruženja, zasnivaju se na prirodnim, tehničkim
i društvenim zakonima i principima.
Organizacioni sistemi su otvoreni i
dinamički. Promene u okruženju, kao i promene u strukturi sistema, uslovljavaju
promene načina funkcionisanja sistema, odnosno dinamičko prilagođavanje novim
ciljevima, uslovima i kapacitetima resursa.
Organizacioni sistemi u reprodukciji
nastaju udruživanjem kapitala u vidu slobodnih novčanih sredstava ili drugih
oblika imovine, radi ostvarivanja dobiti na uloženi kapital, njegovim
angažovanjem u proizvodnji ili prometu i realizacijom ostvarene proizvodnje ili
usluga na tržištu.
Funkcionisanje organizacionog sistema
u reprodukciji se sastoji u promenama njegovih komponenti, odnosno u njihovom
kretanju, prelaženju iz jednog oblika ili stanja u drugo, odnosno u pretvaranju
jednih oblika materije i energije u nove oblike ili stanja, sa novom upotrebnom
vrednošću i vrednošću.
Organizacioni sistemi u reprodukciji
su organski deo privrede zemlje kao sistema višeg nivoa, koja, ujedno, čini
njihovo neposredno okruženje. Kao deo svetskog privrednog sistema, privreda
zemlje je, neposredno, pod uticajem stanja i promena svetske privrede, čiji se
efekti prenose na organizacione sisteme u njenoj strukturi. U zavisnosti od
koncepcije funkcionisanja privrede zemlje, ostvaruje se veći ili manji
neposredni uticaj svetske privrede na organizacione sisteme u njenoj strukturi.
Osnovni ciljevi organizacionih sistema
u reprodukciji, prema njihovoj hijerarhiji su:
·
obezbeđenje proste reprodukcije (očuvanje prenetih vrednosti sredstava
i rada u svakom proizvodnom ciklusu);
·
obezbeđenje proširene reprodukcije (stalno povećanje vrednosti
sredstava i rada na bazi dodatnog angažovanja kapitala);
·
obezbeđenje tehničko-tehnoloških unapređenja reprodukcije i na tim
osnovama poboljšanje ekonomskih rezultata reprodukcije (produktivnosti,
ekonomičnosti i rentabilnosti).
Prosta reprodukcija obezbeđuje životni
minimum organizacionog sistema u privredi, pa, usled toga, predstavlja minimum
cilja. Ukoliko se ne realizuje ovaj minimum dolazi do stečaja, prestanka
funkcionisanja, odnosno likvidacije organizacionog sistema.
Proširena reprodukcija obezbeđuje se
stalnim uvećanjem obima proizvodnje na bazi dodatnog angažovanja kapitala.
Primenom odgovarajućih postupaka se, u okviru date kombinacije elemenata
sistema, postiže veći stepen iskorišćenosti kapitala i povoljniji odnosi između
ulaganja i rezultata.
Progres organizacionog sistema u
reprodukciji zasniva se na promenama njegove strukture na bazi primene nove
tehnologije, novih metoda organizovanja, nastupanja na novim tržištima, odnosno
tehničko-tehnološkog progresa, čiji je sintetički rezultat poboljšanje ekonomskih
rezultata reprodukcije.
Organizacioni sistemi nastaju u svim
oblastima reprodukcije, na osnovama nezadovoljene tražnje. Zadovoljenje tražnje
je osnova aktivnosti organizacionog sistema u reprodukciji putem koje realizuje
sopstvene ciljeve. Tržište emituje informacije o tražnji, na bazi kojih
organizacioni sistem prilagođava sopstvenu strukturu, da bi zadovoljio tražnju
uz minimalne napore i time najpotpunije zadovoljio sopstvene ciljeve.
Strategija razvoja organizacionih sistema u reprodukciji se, prema tome,
zasniva na stalnoj težnji da se najpovoljniji ekonomski rezultati ostvare sa
najmanjom vrednošću angažovanih faktora proizvodnje i troškova.
Organizacioni sistemi u reprodukciji
obuhvataju različite tipove organizovanja u okviru društvene reprodukcije.
Najopštiji izraz kojim se označava organizacioni sistem u privredi je preduzeće. Njime su obuhvaćene različite
forme i modaliteti organizovanja i
funkcionisanja. U upotrebi su pojmovi kojim se želi naglasiti specifičan
karakter organizacionih sistema u reprodukciji, kao što je karakter svojine,
način raspodele dobiti, način upravljanja i dr.
Pojam preduzeće nastao je u uslovima
nastajanja kapitalističkih produkcionih odnosa a u svom prvobitnom smislu
označavao je njegove osnovne atribute iz tog perioda: privatno vlasništvo i
inicijativu preduzetnika. Sa promenama osnovnih atributa preduzeća,
organizacionih oblika, načina upravljanja i odlučivanja, udruživanja u velike
proizvodne i prometne sisteme koja često prelaze okvire jedne države, evoluirala
je sadržina pojma preduzeće. U svom savremenom značenju preduzeće je
organizacioni sistem u okviru društvene reprodukcije koje svojim
funkcionisanjem stvara nove upotrebne i prometne vrednosti i realizuje ih na
tržištu.
Bitni elementi preduzeća su:
·
zaposleni u preduzeću, u čijoj se strukturi uspostavlja kvantitativna i
kvalitativna usklađenost između vrsta i stepena kvalifikovanosti u odnosu na
ciljeve, zadatke i sredstva;
·
sredstva za proizvodnju (ili promet), među kojim se uspostavlja
kvantitativna i vremenska usklađenost u odnosu na ciljeve, zadatke i strukturu
zaposlenih;
·
organizacija, kao konkretni pojavni oblik preduzeća, zasnovana na
tržišnim uslovima reprodukcije, naučno-tehničkom progresu i ekonomskim
principima reprodukcije.
Funkcije u preduzeću
Funkcije u preduzeću čini sistem aktivnosti koje su
međusobno povezane i usmerene ka realizaciji ciljeva preduzeća. Kao proizvod
društvenih odnosa u proizvodnji, u tržišno orijentisanim preduzećima, realizuje
se pet osnovnih funkcija - upravljanje, organizovanje, rukovođenje, izvršavanje
i kontrolisanje - kojim se uspostavljaju odgovarajuće relacije između ciljeva i
zadataka, u skladu sa tržišnim uslovima.
Upravljanje u preduzeću zasniva se na
utvrđivanju i sprovođenju poslovne strategije i poslovne politike.
Svojom poslovnom strategijom,
preduzeće se orijentiše na dugi rok za proizvodnju u određenoj delatnosti,
investira u sredstva za proizvodnju, obrazovanje i stručno osposobljavanje
kolektiva i formira osnovnu proizvodnu strukturu. Dugoročne prognoze
(ekonomskog, tehnološkog i društvenog razvoja) čine osnove poslovne strategije
preduzeća, čiji je osnovni instrument plan razvoja preduzeća.
Realizacija poslovne strategije
obezbeđuje se utvrđivanjem i sprovođenjem poslovne politike, koju čini skup
mera koje preduzimaju organi upravljanja preduzeća radi definisanja ciljeva,
uslova za njihovo ostvarivanje, tehnike korišćenja uslova i metoda
organizovanja aktivnosti. Merama poslovne politike usmerava se dinamika
poslovnog sistema u celini prema njegovim ciljevima i ostvarivanje pojedinih
funkcija kao podsistema u okviru preduzeća kao poslovnog sistema. Njima se
usmerava dinamika poslovnog sistema u celini prema njegovim krajnjim ciljevima
(npr. ostvarivanje projektovane stope dobiti, investiranja u proširenje
kapaciteta, tehnološke promene i dr.) i usmerava ponašanje pojedinih elemenata
(delova) i funkcija poslovnog sistema. Usmeravanje ponašanja elemenata i
funkcija poslovnog sistema obezbeđuje se njegovim organizovanjem.
Organizovanjem se uspostavlja spajanje
elemenata (delova) poslovnog sistema u funkcionalnu celinu, u skladu sa
zahtevima koji proizilaze iz ciljeva poslovnog sistema. Organizuju se zaposleni
i sredstva u funkciji ostvarivanja toka reprodukcije na bazi minimalnih
ekonomskih inputa i maksimalnih ekonomskih outputa. Budući da je poslovni
sistem dinamički, praćenje rezultata funkcionisanja zasniva se na organizovanju
informacionog sistema, a na njegovim rezultatima organizovanje projektovanja i
razvoja poslovnog sistema, odnosno njegovo transponovanje u novo stanje i nove dinamičke
performanse. Organizovanje je, dakle, stalna funkcija poslovnog sistema, pa
zbog toga i sama podložna promenama koje se zasnivaju na kvalitativnim
promenama poslovnog sistema.
Organizovanje preduzeća kao poslovnog
sistema obuhvata preduzimanje svih neophodnih aktivnosti za ostvarivanje svih
funkcija poslovnog sistema u skladu sa ciljevima, na bazi određenih resursa
(zaposlenih i sredslava) i uslova okruženja.
Ciljevi preduzeća koji se određuju na
bazi zahteva okruženja (tržišta, društva, države) i mogućnosti preduzeća da
ispuni te zahteve, predstavljaju realne okvire upravljanja preduzećem.
Organizovanje upravljanja obuhvata utvrđivanje organa upravljanja, sastava,
postupaka izbora, procedure odlučivanja, načina sprovođenja odluka i kontrole sprovođenja,
kao i metode, postupke i obaveze u pripremi relevantnih informacija i
dokumentacije za odlučivanje, u skladu sa uslovima i ograničenjima u okruženju
i preduzeću.
Ciljevi preduzeća se ostvaruju kao
rezultat funkcionisanja poslovnog sistema. Organizovanjem tehnologije rada,
planiranjem i obezbeđivanjem osnovnih komponenti tehnološkog procesa,
realizacije (prodaje) i kontrole procesa i rezultata, stvaraju se neophodni
uslovi za postizanje određenih rezultata i ostvarivanje ciljeva preduzeća. Organizovanjem
se uspostavljaju optimalna rešenja tehnologije rada, snabdevanja i realizacije
u okviru unapred poznatih kriterijuma i ograničenja. S obzirom da su
kriterijumi i ograničenja funkcionisanja poslovnog sistema promenljivi i
nestabilni, prvenstveno zbog promena u okruženju, organizovanje složenih
poslovnih sistema zasniva se na rezultatima prethodnih istraživanja kriterijuma
i ograničenja funkcionisanja.
Organizovanje tehnologije rada
preduzeća obuhvata:
·
utvrđivanje poslova, odnosno radnih mesta na kojim se izvršava jedan
parcijalni zadatak;
·
utvrđivanje organizacionih celina (odelenja) u kojim se izvršava veći
broj stalnih parcijalnih zadataka;
·
utvrđivanje jedinstvenih tehnoloških celina u kojim se ostvaruje
proizvodnja kompletnog proizvoda ili samostalnih tehničkih sklopova proizvoda
ili vrše proizvodne usluge, a koje su sastavljene od proizvodnih radnih mesta i
proizvodnih odelenja;
·
utvrđivanje jedinstvenih funkcionalnih celina u kojim se ostvaruje
celina kompleksne funkcije preduzeća (komercijalna, finansijska, proizvodna,
kontrolna), a koje su sastavljene od većeg broja nižih organizacionih celina.
Elemente radnog mesta čine:
·
radnik;
·
prostor za rad;
·
oruđe za rad (mašina, postrojenje);
·
predmeti rada;
·
dokumentacija.
Radnik treba da je sposoban za rad, u
skladu sa vrstom i složenišću posla, odgovornošću i karakterom radnih operacija
koje treba da obavi. Pod sposobnošću za rad podrazumeva se psihičko i fizičko
zdravlje, obrazovanje i stručna osposobljenost, odnosno znanje i umešnost za
obavljanje određenih poslova.
Prostor za rad treba da je tako uređen
da omogućuje obavljanje poslova, odnosno zadataka, bez nepovoljnih uticaja na
psihofizičku sposobnost radnika, uz mogućnost nesmetanog toka tehnološkog
procesa, u okviru koga konkretno radno mesto čini njegov sastavni deo. Raspored
sadržaja u prostoru treba da je takav da isključuje nepotrebne radnje u toku
radnog procesa.
Oruđa za rad treba da zadovoljavaju
zahteve radnog procesa, da su u ispravnom stanju, te da omogućuju kontinuirani
tok radnog procesa. Njihovim pravilnom održavanjem eliminišu se kvarovi, lomovi
i obezbeđuje najpovoljniji radni učinak.
Predmeti rada obuhvataju količine
reprodukcionih materijala (osnovnih i pomoćnih) potrebne za nesmetani tok
procesa rada. Obezbeđuju se ravnomernim snabdevanjem radnog mesta iz magacina.
Dokumentacija sadrži skice, crteže,
uputstva i objašnjenja potrebna za obavljanje poslova i zadataka. Stepen
razrade zadataka zavisiće od vrste i složenosti poslova.
Integrisanje radnih mesta u
jedinstvenu organizacionu, tehnološku i ekonomsku celinu obezbeđuje se njihovim
razvrstavanjem u organizacione celine i planskom realizacijom toka tehnološkog
procesa.
Rukovođenjem se obezbeđuje jedinstvo akcija i ostvarivanje
ciljeva preduzeća. Rukovođenje obuhvata:
·
poveravanje (raspored) zadataka izvršiocima, određivanje vremena i
načina izvršenja zadataka;
·
koordinaciju rada izvršilaca i njihovo usmeravanje radi ostvarivanja
zajedničkog cilja;
·
kontrolisanje izvršavanja poverenih zadataka.
Rukovođenje je izvršni deo upravljačke
funkcije, budući da se njime obezbeđuje ostvarivanje ciljeva preduzeća, a rukovodilac nosilac izvršnog dela
upravljačke funkcije.
Rukovođenjem se prekrivaju sve
upravljačke aktivnosti. Posredstvom rukovodilaca se hijerarhijski prenose sve
upravljačke poruke na izvršna radna mesta i sve informacije od izvršnih radnih
mesta do organa upravljanja.
Izvršavanjem se ispunjavaju zadaci određeni rukovođenjem,
ostvaruju rezultati predviđeni organizovanjem i postižu ciljevi preduzeća. U
okviru izvršne funkcije ostvaruje se:
·
rukovanje predmetima rada;
·
rukovanje sredstvima za rad;
·
ekonomija rada, sredstava i vremena;
·
lična zaštita;
·
samokontrola.
Na osnovu informacija o izvršavanju
proverava se (kontroliše) dinamika i
ekonomika izvršavanja i preduzimaju odgovarajuće mere, u cilju poboljšanja
rezultata.
Šema 2. Organizaciona struktura građevinskog
preduzeća
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)
Međuzavisnost
funkcija, resursa
i aktivnosti preduzeća
Između funkcija, resursa i aktivnosti
uspostavlja se odgovarajuća zavisnost, u skladu sa ciljevima preduzeća.
Upravljanjem se ostvaruje kontinuirano
prilagođavanje poslovnog sistema spoljnim i unutrašnjim zahtevima, radi
optimizacije rezultata u skladu sa ciljevima. Upravljačke odluke su osnove
organizovanja, iz koga proizilazi struktura rukovođenja, izvršavanja i kontrole
procesa i rezultata.
Organizovanjem se obezbeđuje
korišćenje radnih potencijala preduzeća, proizvodnih kapaciteta sredstava za
rad, odgovarajuće snabdevanje toka proizvodnje predmetima rada i drugim
materijalnim elementima u okviru eksternih uslova proizvodnje i u skladu sa
poslovnom strategijom i poslovnom politikom preduzeća.
Organizovanje faktora proizvodnje
zasniva se na uspostavljanju hijerarhijske organizacije aktivnosti kojim se obezbeđuje
funkcionisanje preduzeća kao celine, njegovih pojedinih delova, ostvarivanje
ciljnih rezultata i kontrola tog ostvarivanja u okviru eksternih uslova
poslovanja.
Funkcionisanjem organizacije ostvaruje
se tok reprodukcije, stvaranje novih upotrebnih vrednosti i nove vrednosti. Tok
reprodukcije podrazumeva nabavke, skladištenje i snabdevanje reprodukcionim
materijalima, tehnološki tok proizvodnje, prodaju gotovih proizvoda,
finansiranje zaliha i utrošaka i stvaranje opštih uslova za funkcionisanje
preduzeća u okruženju.
Praćenje toka reprodukcije u svim
njegovim fazama, ostvarivanje funkcija i aktivnosti, obezbeđuje se u okviru
informacionog sistema, na bazi informacija o tokovima faktora proizvodnje,
njihovih utrošaka, troškova, proizvodnih i finansijskih rezultata. Informacioni
sistem obezbeđuje spoznaju o stupnju efikasnosti sistema, problemima njegovog
funkcionisanja i mogućnostima poboljšanja funkcionisanja, proizvodnih i
finansijskih rezultata. Na tim osnovama obezbeđuje se projektovanje buduće strukture
preduzeća i razvoj njegovih funkcija u skladu sa mogućnostima koje su produkt
internih i eksternih uslova poslovanja.
Šema 3. Međuzavisnost
funkcija, resursa
i aktivnosti preduzeća![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image004.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image004.gif)
Organizacioni
oblici preduzeća
u zemljama
tržišne privrede
U zemljama tržišne privrede[1] su
organizacioni oblici preduzeća veoma razuđeni a zavisni su od veličine
kapitala, oblika svojine nad kapitalom, načina upravljanja preduzećem, tržišta
na kome su prisutne članice ili delovi preduzeća (nacionalno ili
multinacionalno tržište) i drugih činilaca.
Inokosno preduzeće koje je predstavljalo dominantan oblik
kapitalističkog preduzeća u ranoj i srednjoj fazi razvoja kapitalističkih
zemalja, javlja se u delatnostima u kojim je njegova veličina limitirana
objektivnim faktorima, zbog kojih bi bilo ekonomski neopravdano i neracionalno
veće ulaganje kapitala. To je, po pravilu, proizvodnja orijentisana na lokalno
tržište (npr. zanatske usluge, proizvodnja za mali broj potrošača i sl.),
zasnovana na ličnom radu vlasnika kapitala i članova njegove porodice ili malog
broja zaposlenih radnika izvan porodičnog kruga. Vlasnik kapitala garantuje za
poslovanje preduzeća celokupnom svojom imovinom ili uloženom imovinom u preduzeće.
Partnerska preduzeća posluju na istim principima kao i
inokosna preduzeća, s tim što se kapital preduzeća formira udruživanjem imovine
dva ili više partnera.
Korporacija ili akcionarsko društvo (kompanija) je najrasprostranjeniji
organizacioni oblik preduzeća u zemljama tržišne privrede. Korporacija je jedna
organizaciona celina koja raspolaže sa zajedničkim fondovima, stalnim kapitalom
i koncentracijom upravljanja. Može biti privatna i javna, zavisno od toga u
kojoj je meri zastupljen privatni ili javni interes u ciljevima i načinu
funkcionisanja korporacija. Privatne korporacije su zastupljene u različitim
oblastima proizvodnje a javne u delatnostima u kojim je naglašen javni interes
(kao što su školstvo, zdravstvo, komunalne delatnosti i sl.).
Sa stanovišta ciljeva, korporacije
mogu biti profitne ili neprofitne. Profitne korporacije utvrđuju visinu
ostvarenog profita u određenom periodu (najčešće za godinu dana) i odlučuju o
načinu njegove raspodele na vlasnike kapitala. Neprofitne korporacije imaju za
cilj ostvarivanje određene delatnosti (najčešće su to uslužne delatnosti) radi
zadovoljenja određenih potreba (npr. u oblasti obrazovanja, sporta, rekreacije,
socijalnih službi i sl.).
Složeni oblici preduzeća nastaju
udruživanjem dve ili više kompanija i na bazi kupovine akcija drugih kompanija.
Kupovinom kontrolnog paketa akcija jedna kompanija ostvaruje kontrolu nad
poslovanjem druge kompanije. S obzirom da se se akcionarski kapital kompanija
sastoji od velikog broja akcija koje su vlasništvo velikog broja akcionara, kupovinom
relativno malog dela akcija moguće je ostvariti dominaciju u upravljanju
kompanijom. Prema američkim izvorima, kontrolni paket akcija koji obezbeđuje
njihovom vlasniku dominantnu poziciju u upravljanju kompanijom ne prelazi jednu
petinu ukupne nominalne vrednosti akcionarskog društva.
Merdžeri i konsolidacije, kao organizacioni oblici kapitalističkih
preduzeća, nastaju spajanjem (integracijom) dve ili više korporacija. Spajanjem
u formu merdžera, jedna korporacija apsorbuje drugu korporaciju, dok se u formi
konsolidacije dve ili više korporacija organizuje u novu (konsolidovanu)
korporaciju.
Konglomerati predstavljaju specifični organizacioni oblik
kapitalističkih preduzeća, u kojim su objedinjene različite privredne
aktivnosti između kojih nema odgovarajuće sličnosti (u pogledu tehnologije
proizvodnje, njene organizacije i namene proizvoda ili usluga). Smisao ovakvog
objedinjavanja delatnosti u okviru jedinstvenog preduzeća sastoji se u
mogućnosti kompenzacije gubitaka u drugim delatnostima, odnosno u održavanju
stabilne finansijske ravnoteže.
Multinacionalna preduzeća nastala su proširivanjem aktivnosti
nacionalnih preduzeća na tržištima izvan domicilne države, putem svojih
filijala u tim državama. U osnovi postoje dva tipa multinacionalnih preduzeća:
prvi tip su nacionalna preduzeća koja obavljaju aktivnosti izvan države u kojoj
se nalazi uprava preduzeća, a drugi tip su multinacionalna preduzeća čiji su
vlasnici iz različitih država, pa njihova imovina (aktiva) potiče iz različitih
država.
Organizaciona struktura
multinacionalnih preduzeća je različita,
usled uticaja nacionalnih zakonodavstava zemalja u kojim posluju na oblike
njihovog organizovanja.
Koncern je organizacioni oblik u koji se udružuju preduzeća, zadržavajući
svoju pravnu samostalnost, radi zajedničke nabavke sirovina i materijala,
zajedničke prodaje, istraživanja tržišta, ekonomske propagande,
naučno-istraživačkog rada i dr. Udruživanjem u koncern formira se lanac
preduzeća koja su međusobno zavisna i kontrolisana.
Kartel je monopolistička interesna zajednica u koju se udružuju preduzeća na
osnovu ugovora, zadržavajući svoju pravnu samostalnost. To je legalna
organizaciona forma u kapitalističkim zemljama, koja deluje u okviru
zakonodavstva tih zemalja, u cilju stvaranja izvesnih pogodnosti svojim
članicama na određenom tržištu. Najpoznatiji su sledeći vidovi delovanja u
okviru katrela:
·
sporazumevanje o cenama;
·
sporazumevanje o geografskoj podeli tržišta;
·
sporazumevanje o kvotama proizvodnje.
Principi organizovanja i delovanja
kartela suprotni su principima slobodnog tržišta, pa se zakonodavstvom većeg
broja zemalja omogućava njihovo delovanje samo u određenim specifičnim
slučajevima kao što je npr. odbrana manjih preduzeća od nelojalne konkurencije
velikih kompanija, zaštita interesa nacionalne privrede na međunarodnom tržištu
i dr.
Trust je oblik monopolističkog udruženja u kome udružena preduzeća
zadržavaju pravnu samostalnost a faktički se nalaze pod zajedničkim operativnim
rukovodstvom i podčinjena su jedinstvenoj upravi. U određivanju cena trustovi
se, najčešće, rukovode prosečnom rentabilnošću članica trusta, što im omogućava
da vrše kompenzaciju viših troškova pojedinih preduzeća, putem jedinstvenog
akumulacionog fonda koji se formira od ekstra zarada uspešnih preduzeća.
Delovanje trusta je, takođe, ograničeno zakonodavstvom u zemljama tržišne
privrede.
Sindikat
je monopolsko udruženje u kome preduzeća zadržavaju proizvodnu samostalnost a
poslove iz oblasti prometne funkcije poveravaju zajedničkoj službi. Sindikat
ostvaruje svoje funkcije utvrđivanjem cena, uslova prodaje i podelom tržišta
između svojih članica.
Organizacioni
oblici preduzeća
u Jugoslaviji
Organizacioni oblici preduzeća u
Jugoslaviji zasnivali su se na karakteru društveno-ekonomskog sistema a njihova
evolucija zasnivala se na promenama odnosa u društveno-ekonomskom sistemu.
Perod centralno-planskog privređivanja
Nakon završetka drugog svetskog rata
je u Jugoslaviji formiran snažan državni sektor privrede, nacionalizacijom
privatnih preduzeća i primenom drugih ekonomsko-političkih mera. Inaugurisan je
sistem centralno-planske privrede u kome je proizvodnja, organizacija i
upravljanje državnim preduzećima podređeno centralno-planskim zadacima razvoja
privrede zemlje u celini. Preduzeća su dobijala sredstva za izvršenje određenih
planskih zadataka koje im je država poverila. Višak prihoda nad rashodima
(akumulacija) se uplaćivao u državni budžet, iz koga su se distribuirala
sredstva za izvršavanje planskih zadataka prema odlukama državnih organa. U tim
uslovima preduzeća su bila puki izvršilac dobijenih zadataka, pa nisu imala ni
elementarnu ekonomsku samostalnost. Usled toga, ostvarivana je niska efikasnost
privređivanja a nastale su i brojne disproporcije u ekonomskoj strukturi
zemlje.
Period planiranja osnovnih proporcija
ekonomskog
razvoja
U toku 1950. godine izvršene su
temeljne promene društveno-ekonomskog sistema. Uvedeno je radničko
samoupravljanje i izvršene su promene u sistemu planiranja. Tim promenama, a
naročito nakon donošenja Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog
sistema FNRJ iz 1953. godine, otvaran je prostor ka autonomiji preduzeća, da u
okviru društveno-ekonomskog sistema zemlje deluju samostalno kao ekonomski i
pravni subjekti, čime je dat snažan podsticaj efikasnijem privređivanju i povećanju materijalne
proizvodnje. Ekonomska samostalnost preduzeća ogledala se u samostalnom
obavljanju proizvodnih i robno-novčanih odnosa, samostalnom raspolaganju
poslovnim sredstvima i ekonomskim rezultatima rada po izmirenju društvenih
obaveza. Odluke o poslovanju i razvoju su donosili samostalno organi
upravljanja preduzeća. Na taj način je ostvarena transformacija državnih
preduzeća u samoupravna preduzeća koja, koristeći društvena sredstva,
samostalno obavljaju privrednu delatnost.
Razvoj samoupravnih preduzeća
karakterisali su intenzivni procesi integracije, poslovnog povezivanja i
međusobne saradnje motivisane ekonomskim razlozima. Putem kooperantskih odnosa
ostvarivano je poslovno povezivanje preduzeća na jedinstvenom jugoslovenskom
tržištu, a razvijali su se i čvršći oblici povezivanja, formiranjem združenih
preduzeća i kombinata. U okviru poslovnih udruženja, kao oblika povezivanja
preduzeća u određenoj delatnosti, obezbeđivano je međusobno usklađivanje
interesa i određenih aktivnosti u cilju unapređenja delatnosti i zajedničkog
poboljšanja poslovnog uspeha.
Razvoj unutrašnje organizacione
strukture preduzeća zasnivao se na ekonomskim motivima poboljšanja poslovnih
rezultata, putem tehničko-tehnoloških unapređenja, proširivanja obima
proizvodnje i povećanja stepena iskorišćenja faktora proizvodnje u skladu sa
uslovima koje pruža okruženje. U okviru preduzeća razvijale su se
istraživačko-razvojne službe, koje su imale zadatak da razvijaju i unapređuju
tehnologiju proizvodnje, ispituju mogućnost smanjivanja troškova putem
povećanja obima proizvodnje, proširivanja tržišta, povećanja stepena
iskorišćenosti kapaciteta i dr. Razvijaju se naučne metode optimizacije
proizvodnje, zaliha, optimalne alokacije resursa, kontrole proizvodnje i
rokova, čija primena u preduzeću dovodi do kvalitativnih promena njihovih
ekonomskih rezultata poslovanja. U cilju unapređivanja proizvodnje, u strukturi
preduzeća formirane su relativno samostalne tehnološke jedinice kao nosioci
troškova, koje, ujedno, postaju i obračunske jedinice rezultata poslovanja. Na
taj način formirana je složena ekonomska struktura preduzeća u cilju
racionalizacije poslovanja svih nosilaca troškova, na bazi razvijanja motiva za
ekonomično poslovanje, putem neposrednog interesa učesnika rada na ekonomki rezultat. Međutim, pored pozitivnih pomaka u pravcu
povećanja ekonomičnosti poslovanja, Složeni odnosi između delova preduzeća i
celine pri utvrđivanju i raspodeli ostvarenih rezultata poslovanja, jačali su
antagonizme između parcijalnih i zajedničkih interesa. Nove organizacione
strukture u preduzeću počinjale su se razvijati na bazi celovitog regulisanja
ekonomskog položaja delova preduzeća koji su predstavljali ekonomsku i
tehnološku celinu u jedinstvenom preduzeću.
Perod društvenog planiranja
Nove forme organizovanja preduzeća
inaugurisane su Zakonom o udruženom radu, 1976. godine, kojim se detaljno
regulišu ekonomski odnosi između delova složenog preduzeća. Napušten je pojam
"preduzeće" a uveden pojam "organizacija
udruženog rada", koji treba da izrazi suštinu društveno-ekonomskih odnosa
u procesu reprodukcije. U skladu sa Zakonom izvršena je transformacija
jugoslovenskih preduzeća u nove organizacione oblike u okviru kojih su
konstituisani novi društveno-ekonomski odnosi.
Osnovni oblik udruživanja rada radnika
bila je osnovna organizacija udruženog rada, u kojoj radnici, neposredno i
ravnopravno, obavljajući privrednu ili društvenu delatnost i radeći sa
sredstvima u društvenoj svojini, ostvaruju svoja društveno-ekonomska prava i
odlučuju o pitanjima svog društveno-ekonomskog položaja. U osnovnoj
organizaciji udruženog rada uređivani su temeljni produkcioni odnosi,
upravljanje radom i poslovanjem, poslovima i sredstvima, odlučivano je o
ostvarenom dohotku i njegovom raspoređivanju za ličnu, opštu i zajedničku
potrošnju, za proširenje materijalne osnove rada i za rezerve i uređivani su
međusobni odnosi radnika u radu. Pravo rada društvenim sredstvima zasnivalo se
na obavezi radnika da se društveno i ekonomski svrsishodno koriste tim
sredstvima i da ih stalno obnavljaju, uvećavaju i unapređuju.
Osnovna organizacija udruženog rada
nije mogla postojati samostalno, već je bila obavezna da se udruži u radnu
organizaciju, kao viši organizacioni oblik. Radna organizacija je mogla u svom
sastavu imati više osnovnih organizacija udruženog rada ali je mogla da se
konstituiše kao samostalna celina, u kojoj se obezbeđuje ostvarivanje prava i
obaveza koja su izvorno pripadala osnovnoj organizaciji udruženog rada.
Administrativno-stručni, pomoćni i njima slični poslovi u radnoj organizaciji
koja je u svom sastavu imala više osnovnih organizacija udruženog rada mogli su
se obavljati u okviru jedne ili više radnih zajednica, kao posebnih
organizacionih celina. Radna zajednica je ostvarivala svoj dohodak na bazi
slobodne razmene rada sa osnovnim organizacijama udruženog rada, u skladu sa
svojim doprinosom poslovnom uspehu tih organizacija.
Na osnovama međusobne povezanosti u
radu, proizvodnji i prometu i trajnosti poslovnih odnosa, radne organizacije su
mogle da se udružuju u složene organizacije udruženog rada, radi zajedničkog
planiranja razvoja, unapređenja uslova rada, naučno-istraživačkog rada,
zajedničkog poslovanja i drugih aktivnosti od zajedničkog interesa.
Radi ostvarivanja zajedničkih interesa
u radu i poslovanju, organizacije udruženog rada su se udruživale u poslovne
zajednice.
U skladu sa konstituisanim sistemom
osnosa, osnovna organizacija udruženog rada je bila osnovni ekonomski subjekt,
koji je utvrđivao ekonomske rezultate poslovanja i odlučivao o upotrebi
ostvarenog dohotka. Svi ostali organizacioni oblici su se zasnivali na izvornim
pravima radnika u osnovnim organizacijama udruženog rada da odlučuju o
ostvarenom dohotku.
Razvojem sistema udruženog rada i
ekonomskih odnosa koji se temelje na dominaciji osnovnih organizacija udruženog
rada, otklonjene su određene protivrečnosti iz prethodnog perioda ali su i
ispoljene brojne slabosti koje su se odražavale na smanjenje efikasnosti
ekonomskog sistema u celini.
Sa formiranjem osnovnih organizacija
udruženog rada porastao je neposredan interes radnika za rezultate svog rada.
Međutim, produbljeni su konflikti između delova i celine radnih organizacija,
što je vodilo smanjivanju efikasnosti poslovanja. Isparcelisana sredstva
otežavala su ostvarivanje zajedničkih razvojnih ciljeva i tehničko-tehnološke
promene, savremenu organizaciju rada i na tim osnovama poboljšanje poslovnih
rezultata. Usled toga, pristupilo se stvaranju novih normativno-pravno uređenih
odnosa u oblasti organizovanja i funkcionisanja preduzeća.
Period tranzicije jugoslovenske privrede
Donošenjem Zakona o preduzećima 1988.
godine i njegovim kasnijim izmenama i dopunama, stvarane su osnove za bitne
promene produkcionih odnosa i mogućnosti da se ekonomski odnosi među ekonomskim
subjektima uspostavljaju na bazi ekonomski interesa i ekonomske prinude za
racionalno korišćenje svih faktora proizvodnje. Prema Zakonu, preduzeće je pravno lice koje obavlja
delatnost radi sticanja dobiti.[2]
Preduzeća mogu poslovati sa sredstvima
(kapitalom) u državnoj, društvenoj, privatnoj, zadružnoj i mešovitoj svojini.
Na različitim oblicima svojine zasnivaju se razlike u načinu upravljanja i
raspolaganja sredstvima u preduzeću.
Zaposleni u preduzeću učestvuju u
upravljanju preduzećem po osnovu rada a vlasnici kapitala po osnovu vlasništva.
Preduzeće se može konstituisati u
jedan od sledećih oblika:
·
privredno društvo;
·
društveno preduzeće;
·
javno preduzeće.
Privredna
društva
Privredno društvo osniva se kao:
·
društvo lica;
·
društvo kapitala.
Društvo lica može imati jedan od
sledećih oblika:
·
ortačko društvo;
·
komanditno društvo.
Ortačko društvo se osniva ugovorom dva ili više fizičkih lica koja
se obavezuju da će uz sopstvenu, neograničenu solidarnu odgovornost za obaveze
društva, obavljati određenu delatnost pod zajedničkom firmom.
Kapital ortačkog društva čine ulozi
njegovih članova. Ulozi mogu biti u novcu, stvarima, pravima, radu ili
uslugama. Vrednost nenovčanih uloga se sporazumno procenjuje i iskazuje u
novcu. Ulog se može povući samo u slučaju prestanka ortačkog društva ili
članskog odnosa.
Ortačko društvo na kraju godine
sastavlja godišnji obračun, kojim se utvrđuje dobit ili gubitak društva i
utvrđuje učešće svakog člana društva u raspodeli dobiti ili snošenju gubitka.
Za obaveze ortačkog društva odgovara
svojom imovinom svaki član društva.
Ortačko društvo ima direktora, koji
vrši funkcije i drugih organa upravljanja (skupštine,
upravnog odbora i dr.), u skladu sa ugovorom o osnivanju.
Komanditno društvo osniva se ugovorom dva ili
više lica (fizičkih ili pravnih), radi obavljanja delatnosti pod zajedničkom
firmom. Za obaveze komanditnog društva najmanje jedan član društva odgovara
neograničeno solidarno svojom imovinom (komplementari), a ostali članovi samo sa
ugovorenim ulogom (komanditori).
Udeli članova komanditnog društva mogu
se prenositi u celini ili delimično. Članovi društva imaju pravo preče kupovine
u slučaju prodaje udela.
Komplementar upravlja komanditnim
društvom i vodi poslove društva. Raspodela dobiti i snošenje gubitka među
članovima društva vrši se u skladu sa ugovorom o osnivanju društva.
Društvo kapitala može biti:
·
Akcionarsko društvo;
·
Društvo sa ograničenom odgovornošću.
Akcionarsko društvo osnivaju pravna i fizička lica radi obavljanja
delatnosti sa osnovnim kapitalom koji je utvrđen i podeljen na akcije. Osnivači
mogu osnovati akcionarsko društvo:
·
otkupom svih akcija prilikom osnivanja, bez upućivanja javnog poziva za
upis i uplatu akcija (simultano osnivanje);
·
upućivanjem javnog poziva trećim licima za upis i uplatu akcija -
prospekta (sukcesivno osnivanje).
Minimalni iznos osnovnog kapitala
akcionarskog društva u slučaju
simultanog osnivanja ne može biti manji od 10.000 USA $, a u slučaju
sukcesivnog osnivanja 20.000 USA $,
u dinarskoj protivvrednosti na dan uplate.
Akcije se izdaju na nominalni iznos
koji ne može biti manji od 5 USA $ u dinarskoj protivvrednosti na dan uplate.
Akcije mogu da glase na ime ili na donosioca. Prema redosledu izdavanja, mogu biti osnivačke (akcije prve emisije) i
akcije sledećih emisija. Prema sadržini
prava učešća u dobiti, mogu biti obične (redovne) i prioritetne (povlašćene).
Obične akcije daju pravo na učešće u upravljanju akcionarskim društvom, pravo
na učešće u dobiti i pravo na deo likvidacione mase u slučaju likvidacije
društva. Prioritetne akcije daju pravo na prednost kod isplata dobiti i
likvidacione mase. Akcije daje pravo glasa srazmerno nominalnoj vrednosti.
Organi akcionarskog društva su:
skupština, upravni odbor, nadzorni odbor i direktor.
Društvo sa ograničenom odgovornošću osnivaju
pravna ili fizička lica radi obavljanja određene delatnosti, a snose rizik za
poslovanje društva do visine svog uloga, koji čine osnovni kapital društva.
Osniva se ugovorom i može imati najviše 30 članova.
Novčani osnivački deo osnovnog
kapitala društva s ograničenom odgovornošću ne može biti manji od 5.000 USA $ u
dinarskoj protivvrednosti na dan uplate, s tim što novčani osnivački ulog
pojedinog člana ne može biti manji od 500 USA $ u dinarskoj protivvrednosti na
dan uplate. Udeo se može slobodno prenositi između članova društva, u skladu sa
ugovorom o osnivanju društva.
Organi društva sa ograničenom
odgovornošću su direktor, upravi odbor i nadzorni odbor. Ugovorom o osnivanju
može se predvideti konstituisanje
skupštine kao organa upravljanja društvom.
Društveno
preduzeće
Društveno preduzeće u celini posluje sa društvenim kapitalom, koji je
podeljen na akcije ili udele određene nominalne vrednosti. Organi društvenog
preduzeća su : skupština, upravni odbor, direktor i nadzorni odbor.
Skupštinu društvenog preduzeća čine
predstavnici zaposlenih iz svih delova (organizacionih jedinica) preduzeća.
Upravni odbor društvenog preduzeća
bira skupština iz redova zaposlenih i od stručnjaka izvan društvenog preduzeća.
Direktora društvenog preduzeća bira i
razrešava upravni odbor. Kao pomoćni i izvršni organ direktora može se
konstituisati izvršni odbor direktora.
Nadzorni odbor vrši nadzor nad
zakonitošću rada uprave preduzeća i izvršnog odbora direktora i podnosi
skupštini izveštaj o nadzoru.
Javno
preduzeće
Javno preduzeće obavlja delatnost od opšteg interesa a osniva ga
država, odnosno jedinica lokalne samouprave.
Udruživanje
preduzeća
Preduzeća se mogu udruživati i
povezivati i na taj način formirati složene organizacione forme, kao što su:
·
matično i zavisno preduzeće (mešoviti holding, koncern);
·
preduzeća sa uzajamnim učešćem;
·
holding.
Preduzeće je matično ukoliko u drugom (zavisnom) preduzeću ima većinsko učešće
kapitala, pravo da imenuje većinu članova upravnog odbora i ima većinu u
skupštini drugog preduzeća. Preduzeće se smatra matičnim i u slučajevima kada u drugom preduzeću ima najmanje 25%
kapitala, 25% glasova u skupštini drugog
preduzeća i pravo da imenuje najmanje četvrtinu članova upravnog odbora. Učešćem
u kapitalu i upravljanju u zavisnom preduzeću, matično preduzeće bitno utiče na
poslovanje i rezultate rada tog preduzeća.
Preduzeća sa uzajamnim učešćem kapitala su povezana tako da svako
preduzeće ima učešće u kapitalu drugog preduzeća. Najčešće su to tehnološki
zavisna preduzeća, koja nalaze interes za međusobne plasmane kapitala u
tehnološkim procesima.
Holding preduzeće ima u svojini akcije ili
udele u zavisnim preduzećima, učestvuje u upravljanju tim prduzećima i u
raspodeli dobiti tih preduzeća.
Preduzeća se mogu udruživati u posebna
poslovna udruženja radi unapređivanja sopstvenog
privređivanja i usklađivanja svoje delatnosti. Poslovno udruženje je pravno
lice i u pravnom prometu istupa u svoje ime i za račun svojih članica ili u ime
i za račun svojih članica.
Organizacioni
oblici građevinskih
preduzeća
Građevinska preduzeća se organizuju u
skladu sa opštim principima organizovanja preduzeća, tehničko-tehnološkim
specifičnostima građevinske proizvodnje i nacionalnim zakonodavstvom zemlje u
kojoj posluju.
U zemljama tržišne privrede
građevinska preduzeća se najčešće organizuju na bazi akcionarskog kapitala u
formi akcionarskog društva, odnosno kompanije.To su, po pravilu,
specijalizovana preduzeća za određenu vrstu usluga u građevinarstvu, a prema
delatnosti se dele na:
·
izvođačka,
·
projektno-građevinska,
·
konsultantska i
·
dilerska.
Izvođačka
preduzeća osposobljena su za izvođenje određene grupe radova
(konstrukterskih, instalaterskih, građevinsko-zanatskih) u delatnostima
visokogradnje, niskogradnje ili hidrogradnje. Veće organizacije (prema broju i
kvalifikacionoj strukturi zaposlenih, opremi i kapitalu) osposobljene su za
kompleksnu organizaciju i nadzor izgradnje složenih građevinskih objekata, pa
se na tržištu javljaju u ulozi glavnog izvođača a realizaciju projekta
obezbeđuju angažovanjem većeg broja specijalizovanih građevinskih preduzeća u
funkciji podizvođača radova. U realizaciji projekta glavni izvođač radova
odgovoran je investitoru a podizvođači glavnom izvođaču radova.
Projektno-građevinska
preduzeća osposobljena su za pružanje kompleksnih usluga projektovanja,
izgradnje i opremanja objekata za određene namene (bolnice, fabrike i dr.) i
preuzimaju kompleksnu realizaciju idejnog projekta po narudžbi i uz saglasnost investitora u
pojedinim fazama realizacije projekta (investicioni projekt, izvođački projekt,
projekt opremanja).
Konsultantska
preduzeća obavljaju specijalizovane usluge za investitore, glavne izvođače
i podizvođače radova i isporučioce opreme u cilju poboljšanja kvaliteta
objekta, skraćivanja vremena gradnje, primene rezultata naučno-tehničkog
progresa u izgradnji i opremanju objekta, smanjivanja troškova gradnje i
njihove kontrole i dr.
Preduzeća
dileri posreduju u oblasti prodaje, kupovine i davanja u zakup građevinskih
mašina i uređaja, njihovog opsluživanja, remonta i snabdevanja rezervnim
delovima i u oblasti kupovine i prodaje građevinskih materijala.
U zemljama bivše centralno-planske
privrede, ranije organizacione forme građevinskih preduzeća koje su bile
podređene realizaciji centralno-planskih zadataka, zamenjuju novi organizacioni
oblici prilagođeni zahtevima tržišne privrede u tranziciji.
Organizacioni oblici građevinskih
preduzeća u Jugoslaviji prilagođavani su promenama društvenog i ekonomskog
sistema u prošlosti i ciljevima i zadacima društvenog i ekonomskog razvoja.
Nakon drugog svetskog rata do 1989.
godine, građevinska preduzeća su poslovala, u početku sa sredstvima u državnoj a kasnije u
društvenoj svojini a samo manji deo građevinske aktivnosti se odvijao izvan
ovih organizacionih oblika sa sredstvima u privatnoj svojini. Administrativna
ograničenja su se odnosila na sve oblike značajnijeg angažovanja privatnog
kapitala u građevinarstvu. Sa privatnim kapitalom bilo je moguće formirati
građevinsko-zanatsku radnju sa najviše četir zaposlena radnika. U građevinskim
preduzećima društvene svojine, 1989. godine, ostvareno je 73,8% a u privatnom sektoru 24,2% društvenog
proizvoda građevinarstva.
Kao posledica promena svojinske
strukture, 1994. godine, ostvareno je 45,1%
društvenog proizvoda u preduzećima društvene svojine, 31,2% u
preduzećima privatne svojine 31,2%, u preduzećima mešovite svojine 22,6% i
preduzećima zadružne svojine 1,1%.
Tabela 2. Građevinska preduzeća u SR Jugoslaviji prema svojini i obliku
organizovanja (31.XII 1994. godine)
|
|
Vrsta preduzeća
|
Broj preduzeća
|
I Oblik svojine
|
|
Društvena
|
530
|
Privatna
|
5252
|
Zadružna
|
493
|
Mešovita
|
279
|
II Poreklo kapitala
|
|
Domaći
|
6471
|
Strani
|
13
|
Mešoviti
|
70
|
III Oblik organizovanja
|
|
Javna preduzeća
|
49
|
Društvena preduzeća
|
379
|
Zadružna preduzeća[3]
|
488
|
Deonička društva
|
271
|
Društva sa ograničenom odgovornošću
|
1142
|
Društva sa neograničenom odgovornošću
|
1
|
Komanditna društva
|
1
|
Privatna preduzeća (inokosna i ugovorna)
|
4187
|
Ostali oblici[4]
|
36
|
Sadašnju strukturu organizovanja
građevinskih preduzeća u Jugoslaviji karakteriše veliko učešće malih privatnih
preduzeća u ukupnom broju, veoma mali broj preduzeća koja posluju sa stranim
kapitalom (u celini ili uz učešće) i značajan broj preduzeća organizovanih kao
društva sa ograničenom odgovornošću. U sistemu razvijene tržišne privrede,
moguće je očekivati da se oblici organizovanja razvijaju u pravcu formiranja
većeg broja specijalizovanih preduzeća u formi privrednih društava.
[1]
Tržišnu privredu karakteriše dominacija robne proizvodnje u ekonomskoj
strukturi, pa se veze izme|u svih delova privrede uspostavljaju putem razmene,
posredstvom tržišta. Država svojim instrumentima stvara uslove za
funkcionisanje tržišta, sprečavanjem monopola na tržištu, čime se obezbe|uje
visok stepen samostalnosti preduzeća u donošenju poslovnih odluka.
[2]
Prema članu 1. Zakona o preduzećima (Službeni list SRJ br. 26/96)
[3]
Uključena zadružna preduzeća i sve vrste zadruga
[4]
Preduzeća za zapošljavanje invalida, radnje i nerazvrstana preduzeća
Glava II
ULAGANJA U
REPRODUKCIJU
Stalno obnavljanje procesa proizvodnje
obezbeđuje se ulaganjem određenih elemenata, čijom se transformacijom u procesu
proizvodnje stvaraju nove upotrebne vrednosti i vrednosti.
Prema svojim fizičkim karakteristikama,
elementi ulaganja u proizvodnju mogu biti:
·
materijal i energija,
·
srestva za rad,
·
radna snaga.
Elementi ulaganja se u procesu
proizvodnje nalaze u dva osnovna oblika:
·
u obliku angažovanja,
·
u obliku trošenja.
U
svakom obliku ulaganja, elementi ulaganja se mogu izraziti u svom naturalnom
vidu i u vidu vrenosti.
Vrednost svih angažovanih elemenata
ulaganja čini poslovna sredstva, koja u zavisnosti od načina i dinamike
prenošenja svoje vrednosti na novi proizvod mogu biti:
·
osnovna;
·
obrtna.
Osnovna sredstva učestvuju celom
svojom supstancom i vrednošću u reprodukciji a na nove proizvode, u toku jednog
reprodukcionog ciklusa, prenose samo deo svoje vrednosti.
Obrtna sredstva učestvuju celom svojom
fizičkom supstancom i vrednošću u jednom reprodukcionom ciklusu, u toku koga
svoju fizičku supstancu i vrednost ugrađuju u novi proizvod.
Kontinuirano ostvarivanje proizvodnje
moguće je samo uz stalno obnavljanje ulaganja elemenata u proizvodnju, odnosno
vraćanjem upotrebljenih sredstava u jednom proizvodnom ciklusu u novi
proizvodni ciklus. To stalno obnavljanje procesa proizvodnje označeno je pojmom
reprodukcija.
Reprodukcija se može ostvariti u
nepromenjenom obimu u odnosu na obim ostvaren u prethodnom proizvodnom ciklusu
što se označava pojmom prosta reprodukcija, u uvećanom obimu - proširena
reprodukcija ili u umanjenom obimu - umanjena reprodukcija.
Tok procesa proizvodnje može se
predstaviti sledećom relacijom:
S ® B ® U ® Q ® C ® S1
Početak proizvodnog ciklusa uslovljen
je angažovanjem novčanih sredstava (S). Početna novčana sredstva se angažuju za
obezbeđivanje elemenata proizvodnje (B), koja se zatim ulažu u obliku trošenja
u proizvodnom (tehnološkom) procesu(U), čiji je rezultat fizički proizvod (Q)
koji ima svoju tržišnu vrednost ©, koja se nakon realizacije (prodaje) i
naplate sastoji od novčanih sredstava (S1).
Početna angažovana novčana sredstva
(S) namenjena su za angažovanje elemenata proizvodnje, pa je:
S = Sm + Si +
Sl ,
pri
čemu su:
·
Sm - novčana sredstva
namenjena za kupovinu materijala i energije;
·
Si - novčana sredstva namenjena za kupovinu sredstava za
rad;
·
Sl - novčana sredstva namenjena za isplatu zarada
radnika.
Nabavkom materijalnih elemenata
proizvodnje, novčana sredstva prelaze u početni robni oblik, pa je:
Sm = Bm,
Si = Bi,
pri
čemu je:
·
Bm - vrednost materijala i energenata angažovanih u početnom
robnom obliku;
·
Bi - vrednost osnovnih sredstava angažovanih u početnom
robnom obliku.
U procesu proizvodnje angažuje se
materijal i energija (Bm), osnovna sredstva (Bi) i rad
(L) u vidu utrošaka, odnosno fizičkih veličina i troškova, odnosno cenovno
iskazanih utrošaka elemenata proizvodnje, a rezultat procesa proizvodnje (U) je
fizički proizvod određene upotrebne vrednosti (Q).
Angažovani materijal i energija se u
procesu proizvodnje utroše u celini, prenoseći u celini svoju vrednost na novi
proizvod. Angažovana osnovna sredstva (mašine, alati i dr.) učestvuju u procesu
proizvodnje celom svojom supstancom, troše se samo delimično u jednom
proizvodnom ciklusu srazmerno fizičkim i tehničkim mogućnostima učešća u
određenom broju reprodukcionih ciklusa, pa prenose samo deo svoje vrednosti na
novi proizvod u vidu amortizacije. Preneta vrednost osnovnih sredstava na novi
proizvod u jednom proizvodnom ciklusu izražava se sledećom relacijom:
I = Bi
p ,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)
pri
čemu je:
·
I - vrednost amortizacije u jednom proizvodnom ciklusu;
·
p - procenat prenete vrednosti na novi proizvod u jednom proizvodnom
ciklusu.
Angažovani rad (L) u jednom
proizvodnom ciklusu, sjedinjen sa sredstvima za proizvodnju u funkcionalnom
smislu, stvara novu vrednost - dohodak, koji se sastoji od dela potrebnog za
reprodukciju radne snage i viška vrednosti, odnosno
D = Tl + V ,
pri
čemu je:
·
D - dohodak (novostvorena vrednost),
·
Tl = troškovi rada,
·
V - višak vrednosti.
Naznačena relacija odnosi se na uslove
ostvarivanja proširene reprodukcije. U uslovima proste reprodukcije ostvareni
dohodak je jednak troškovima rada (D= Tl) a u slučaju umanjene
reprodukcije ostvareni dohodak je manji od troškova rada (D < Tl).
Realizacijom fizičkog obima
proizvodnje (Q) po tržišnim cenama za jedinicu proizvoda (Cq),
rezultat proizvodnje je tržišno valorizovan, pa se tržišna vrednost može
iskazati sledećom relacijom:
C = Q * Cq ,
a
komponente tržišne vrednosti proizvodnje kao zbir troškova materijala i
energije (Tm), troškova sredstava za rad (Ti) i dohotka
(D), odnosno,
C = Tm + Ti + D .
Ulaganja u građevinarstvu podređena su
zahtevima građevinske proizvodnje koji proizilaze iz njenih tehničko-tehnoloških
specifičnosti.
Građevinsko preduzeće kao
organizacioni sistem, preduzima sve neophodne aktivnosti da bi proizvelo
građevinski proizvod, deo proizvoda ili izvršilo uslugu u skladu sa zahtevom
naručioca (investitora), uz minimalno angažovanje i trošenje resursa u odnosu
na ostvarenu vrednost proizvodnje. Zahtev se svodi na ostvarivanje maksimalnih
rezultata u vidu vrednosti proizvodnje uz minimalne napore u vidu vrednosti
angažovanih poslovnih sredstava i troškova.
Proces proizvodnje koji generalno
obuhvata pet faza, odvija se uz angažovanje novčanih sredstava, radne snage i
materijalnih elemenata proizvodnje.
U prvoj fazi (S ® B) angažuje se određena suma novca radi
nabavke materijalnih elemenata proizvodnje i plaćanje rada radi pripreme
proizvodnje. U ovoj fazi preduzimaju se mere i vrši ugovaranje izvođenja
građevinskih radova, formiraju se zalihe materijala za obezbeđivanje
kontinuiranog toka proizvodnje, vrše nabavke sredstava za rad i obavljaju
organizacione i tehničke pripreme proizvodnje (priprema gradilišta, ugovaranje
urednog snabdevanja energijom, zakup objekata i dr.)
U drugoj fazi (B ® U) materijalni elementi, radna snaga i
trošenja koja su nastala u prethodnoj fazi u vidu rezultata priprema
proizvodnje, angažuju se u proizvodnji u kojoj dolazi do transformacije
materijalnih elemenata proizvodnje posredstvom rada, uz upotrebu sredstava
rada, u proizvod nove upotrebne vrednosti i vrednosti. Dolazi do fizičkih
transformacija predmeta rada. Betonski elementi, cement, šljunak, pesak, kreč i
drugi građevinski elementi i materijali oblikuju se u objekat, deo objekta ili
se postojećem objektu daju nova funkcionalna i estetska svojstva.
U trećoj fazi (U ® Q) elementi proizvodnje oblikovani u
proizvodima nove upotrebne vrednosti i vrednosti izlaze iz proizvodnje u vidu
gotovog proizvoda. Građevinski proizvod se ne deponuje na zalihama kao u
slučajevima proizvodnje u industriji, već se u ovoj fazi vrši provera njegovog
kvaliteta u odnosu na zahteve utvrđene projektnim rešenjem u vidu tehničkog
prijema i izdavanja upotrebne dozvole.
U četvrtoj fazi (Q® C), nakon pribavljanja upotrebne dozvole,
građevinski proizvod se predaje na upotrebu kupcu (investitoru), nakon čega
sledi peta faza (C ® S1), naplata
potraživanja za građevinske radove i konačan obračun svih finansijskih
potraživanja.
Pre ugovaranja i pristupanja izvođenju
građevinskih radova vrše se sve potrebne ekonomske analize uslova realizacije
građevinskih radova u cilju minimiziranja angažovanja sredstava i troškova u
odnosu na vrednost proizvodnje. U tu svrhu koriste se opšta i posebna saznanja
o utrošcima, toškovima i angažovanju sredstava i uslova realizacije
građevinskih radova.
S obzirom da izvođenje građevinskih
radova i izgradnja objekata zahteva angažovanje značajnih finansijskih
sredstava i materijalnih resursa u dužem vremenskom periodu, u ovoj privrednoj
oblasti tržište deluje na specifičan način. Naime, međusobna konkurencija
izvođača radova se ispoljava, ne kroz ponudu gotovih proizvoda na tržištu, već
kroz ponudu uslova izvođenja radova prema zahtevu investitora u pogledu cene,
roka završetka gradnje, kvaliteta, uslova naplate potraživanja i dr, na javnom
konkursu.
U cilju optimizacije angažovanja
sredstava i troškova, celokupan proces građevinske proizvodnje deli se na
tehnološke celine u okviru kojih se obavljaju određene grupe radova, pa se
naplata potraživanja vezuje za realizaciju te tehnološke celine u vidu
obračunske situacije, kao i određene pripreme proizvodnje, nabavke zaliha i
angažovanje resursa u proizvodnji.
Ulaganja u obliku trošenja
Utrošci elemenata
reprodukcije
Angažovana sredstva u reprodukciji se
troše, prenoseći svoju vrednost na nove proizvode u procesu reprodukcije.
Trošenje sredstav u reprodukciji je proces u kome dolazi do fizičkog habanja
sredstav za rad i promena upotrebnih svojstava (fizičkih i hemijskih ) predmeta
rada, upotrebom ljudskog rada u cilju stvaranja novih proizvoda, novih
upotrebnih svojstava, za zadovoljenje ljudskih potreba.
Fizičko trošenje sredstava za proizvodnju
(predmeta i sredstav za rad) iskazuje se u vidu fizičkih jedinica mere (težine,
zapremine, površine, sile i dr.) a sredstva za rad u obliku vremenskog
angažovanja ili funkcionalnog učinka u procesu reprodukcije.
U toku procesa reprodukcije, pored sredstava
za proizvodnju, troši se radna snaga, čiji utrošak predstavlja određenu
količinu bioenergije (fizičke i umne) radnika, utrošene u određenom procesu
rada. Međutim, utrošene količine rada mere se vremenskim jedinicama trajanja
procesa rada (minut, čas, dan, itd), uz standardizovane elemente procesa rada
(kvalifikovanost, intenzitet, organizacija rada).
Utrošci
su, dakle, fizički iskazane količine faktora proizvodnje (predmeta rada,
sredstava za rad i rada) koje se reprodukciono troše u procesu proizvodnje.
Da bi utrošene količine faktora proizvodnje bile utrošci, njihovo trošenje mora
da se odvija u jednoj od faza procesa proizvodnje (prethodnoj robnoj,
tehnološkoj i završnoj robnoj fazi). Veličina utrošaka uslovljena je
intenzitetom trošenja, odnosno utrošenim količinama u jedinici vremena i
vremenu trajanja trošenja.
Utrošci faktora proizvodnje nastaju na
tehnološkim i netehnološkim radnim mestima, a njihovo trošenje može biti
kontinuirano i diskontinuirano, zavisno od vrste i toka procesa proizvodnje.
Utrošci predmeta rada obuhvataju:
·
metetijale;
·
energiju.
Sa stanovišta načina trošenja
materijala u procesu reprodukcije razlikuju se:
·
osnovni materijali (materijali za izradu), koji čine osnovnu supstancu
novog proizvoda i
·
pomoćni materijali, koji omogućuju odvijanje procesa proizvodnje ili
čine manji deo supstance novog proizvoda.
Utrošci
energije obuhvataju:
·
pogonsku energiju (fizičku, kaloričnu, električnu),
·
tehnološku energiju.
Trošenjem pogonske energije obezbeđuje
se pokretanje oruđa za rad radi delovanja na predmete rada i njihove obrade ili
prerade u cilju proizvodnje novih proizvoda, odnosno izvršenja
radno-tehnoloških procesa.
Tehnološka energija služi za
iniciranje, održavanje i okončanje tehnoloških procesa.
Sa stanovišta mogućnosti evidentiranja
vezivanja utrošaka predmeta rada za novi proizvod, razlikuju se:
·
direktni (neposredni) utrošci,
·
režijski (posredni) utrošci.
Direktni utrošci predmeta rada obuhvataju
materijale koji se već u prvoj operativnoj evidenciji (potrošnje materijala)
vezuju (odnosno evidentiraju) za proizvod usled čije su proizvodnje nastali, u
momentu u kome su nastali.
Režijski utrošci predmeta rada nastaju u vezi sa pripremom i
organizacijom proizvodnje i prometa većeg broja različitih prozvoda, pa se
njihovo vezivanje za određeni proizvod vrši posrednim putem, primenom metoda
raspoređivanja.
Direktni
utrošci predmeta rada su proporcionalni obimu proizvodnje, pa se obim ovih
utrošaka može normirati. Režijski utrošci imaju fiksni karakter u celini, a
najčešće u određenom intervalu proizvodnje, pa se njihov obim smanjuje sa
povećanjem obima proizvodnje u celini ili u određenom intervalu obima
proizvodnje. U zavisnosti od promene obima režijskih utrošaka sa promenom obima
proizvodnje, razlikuju se apsolutno fiksni i relativno fiksni režijski utrošci.
Zbog
specifičnosti trošenja sredstava za rad u procesu reprodukcije, utvrđivanje
utrošaka sredstava za rad zasniva se na činjenicama o njihovoj tehničkoj i
ekonomskoj ograničenosti, odnosno veku njihove upotrebe u proizvodnji pod
određenim tehničkim uslovima (tekućem i investicionom održavanju i dr.). Vek
upotrebe sredstava za rad u proizvodnji može se utvrditi na bazi vremena
trošenja ili proizvodnog učinka.
Utrošak
sredstava za rad u određenom vremenu (Ui) na bazi vremena trošenja,
može se utvrditi pomoću sledeće relacije;
Ui =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image004.gif)
a na bazi korisnog učinka pomoću relacije;
Ui =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image006.gif)
pri čemu je:
·
U - ukupan utrošak sredstva za rad u toku njegovog veka trajanja;
·
h - trajanje vremenskog intervala za koji se vrši obračun utroška
sredstva za rad;
·
H - vek trajanja sredstva za rad;
·
q - proizvodni učinak sredtva za rad u vremenskom intervalu za koji se
vrši obračun;
·
Q - ukupan proizvodni učinak sredstva za rad u ukupnom veku trajanja.
Utrošci rada nastaju u procesu
stvaranja novih upotrebnih vrednosti, u procesu menjanja upotrebnih svojstava
predmeta rada i uz upotrebu sredstava za rad. Proizvodnja novih upotrebnih
vrednosti je kreativan proces čiji je nosilac proizvođač, pa se , zbog toga,
trošenje rada ne može posmatrati kao puko prenošenje energije (u obliku
bioenergije) na novi proizvod. To puko prenošenje bioenergije na novi proizvod
nastaje prilikom upotrebe životinjskog rada, kada se ta snaga koristi umesto
mašine. Međutim, ljudski rada je mnogo složenija kategorija, sa elementima
kreativnosti i kod obavljanja najjednostavniji delova proizvodnog procesa.
Stvaralački rezultat rada radnika
uslovljen je subjektivnim i objektivnim faktorima. Subjektivni faktori
obuhvataju individualne osobine čoveka - proizvođača, kao preduslove za
obavljanje određenih poslova u okviru proizvodnog procesa, a obuhvataju:
·
zdravlje;
·
inteligenciju;
·
vrednoću;
·
veštinu;
·
preduzimljivost;
·
odnos prema ljudima i
·
odnos prema poslu.
Između individualnih osobina čoveka,
koje su, po svojoj prirodi, promenjive i zahteva za obavljanje konkretnih
poslova, uspostavljaju se odgovarajući odnosi i struktura radnika koja treba da
omogući optimalan proizvodni učinak u okviru ostalih proizvodnih uslova.
Optimalno korišćenje radnih
sposobnosti radnika podrazumeva da se u preduzeću obezbede neophodni uslovi
kojim se obezbeđuje:
·
bezbednost;
·
zainteresovanost;
·
usklađenost zajedničkih i pojedinačnih interesa u pogledu osnovnih
ciljeva;
·
mogućnost ostvarivanja individualnih prava;
·
odgovarajući radni uslovi koji ne ugrožavaju fizičko i psihičko
zdravlje radnika.
Krajem XIX i početkom XX veka, u
industrijskoj praksi Amerike i Zapadne Evrope razvio se pokret naučne
organizacije rada, s ciljem da se naučna saznanja i naučne metode primene na
organizovanje proizvodne tehnologije i radnih procesa. Osnivač ovog pokreta je
bio Frederick Winslow Taylor (1856-1915), američki metalurški inženjer, koji je
formulisao osnovne principe naučne organizacije rada, kasnije nazvane taylorizam. Značajan uticaj na razvoj i
primenu naučne organizacije rada imao je Henri Fayol (1841-1925), francuski
rudarski inženjer, prema kome je pokret dobio naziv fayolizam. Henry Ford (1863-1947), američki industrijalac, definisao
je skup principa i metoda masovne proizvodnje koje je primenjivao u proizvodnji
automobila, a kasnije i teorijski obradio u svojim radovima. Henry Ford je uveo
lančanu proizvodnju s radnim taktovima koji prekrivaju čitave delove
tehnologije proizvodnje automobila. Proizvodnja se zasniva na tipizaciji i
standardizaciji proizvoda, unifikaciji delova, naučnoj razradi tehničke
pripreme, visokom stepenu mehanizovanosti i materijalnoj stimulaciji radnika,
uz statističko praćenje i kontrolu procesa.
Savremena organizacija rada zasniva se
na primeni naučnih saznanja ergonomije -
nauke o radu, koja, koristeći
naučna saznanja iz oblasti fiziologije, psihologije, sociologije, ekonomije,
tehnike organizacije i drugih naučnih disciplina, proučava ljudski rad u sistemu čovek - mašina - radna sredina,
u cilju racionalnijeg korišćenja rada i humanizacije radnih uslova.
Cene elemenata reprodukcije
Pribavljanje sredstava za reprodukciju
se ostvaruje kroz međusobne odnose proizvođača na tržištu.
Pod uticajem ponude i tražnje, na
tržištu se formira tržišna cena roba. U slučaju uravnoteženog odnosa između
ponude i tražnje, tržišna cena odgovara vrednosti robe (Vr):
Ct = Cp + Cl + Cv ,
to
jest, tržišna cena (Ct) jednaka je zbiru tržišno priznate prenete
vrednosti (Cp), tržišno priznate cene rada (Cl) i prosečne sume
profita (Cv) na tržišno priznatu sumu angažovanog kapitala u
proizvodnji konkretne robe, pa je:
Ct = Vr
U slučaju da je ponuda veća od
tražnje, tržišna cena je manja od vrednosti robe,
Ct < Vr ,
a u
slučaju da je ponuda robe na tržištu manja od tražnje, tada je,
Ct > Vr .
U uslovima slobodnog delovanja
tržišta, koje podrazumeva aktivno prisustvo države u stvaranju uslova za
slobodno formiranje ponude i tražnje, uspostavlja se prirodan tok kapitala od
delatnosti u kojim postoji višak ponude nad tražnjom prema delatnostima u kojim
je tražnja nezadovoljena, uspostavljanje ravnotežnih odnosa u društvenoj
reprodukciji i efikasnije korišćenje kapitala.
Cene sredstava za reprodukciju
ugrađuju se u cene finalnih proizvoda, pa stanje na tržištu sredstava za
reprodukciju bitno utiče na stabilnost nacionalne ekonomije i njen ekonomski
prosperitet.
Nabavna cena sredstava za reprodukciju je konkretna cena po kojoj se
ta sredstva nabavljaju i može da odstupa od tržišne cene pod dejstvom faktora
koji deluju preko učesnika u nabavci i prodaji ili preko tržišnih ograničenja.
Strukturu nabavne cene čine:
·
fakturna cena koju prodavac zaračunava kupcu, umanjena za eventualne
bonifikacije;
·
transportni troškovi (prevoza, utovara, istovara i sl.);
·
troškovi ambalaže i sl.;
·
posrednička provizija;
·
kalo, rastur, kvar, lom do visine uobičajenih normativa za ovakve
manjkove;
·
takse, carine i sl.
Nabavna cena opreme se uvećava još i
za troškove montaže.
Fakturna cena je, po pravilu, proizvod
odnosa između ponude i tražnje. Bonifikacije se odnose na kupljene količine,
rok plaćanja i sl. koje se pokrivaju iz smanjenih troškova prodaje.
Transportni troškovi zavise od
udaljenosti kupca od ugovorenog mesta isporuke robe, vrste transporta, cene
transporta, kao i od manipulacije robe u transportu (utovara, pretovara,
istovara i sl.). Transportni troškovi većine reprodukcionih materijala u
građevinarstvu čine značajnu stavku u strukturi nabavne cene u slučajevima
prevoza na veće udaljenosti, zbog čega se tržište građevinskih materijala
ograničava na manja područja, a struktura lokalnih izvora sirovina za gradnju i
njihova ponuda bitno utiče na izbor projektnih i tehničko-tehnoloških rešenja
za gradnju objekata.
Troškovi ambalaže su značajni u
strukturi nabavne cene specijalnih vrsta roba koje su podložne kvarovima i
lomovima u toku transporta i manipulacije.
Troškovi posredničke provizije
obuhvataju naknadu za posredovanje između proizvođača i kupca i najčešće
obuhvataju trgovačku maržu za promet na veliko prilikom kupovine sredstav za
reprodukciju.
Kalo, rastur, kvar ili lom nastaju u toku dopreme robe, usled fizičkih svojstava robe, uslova saobraćaja, načina pakovanja i sl. Kod rasutih tereta, koji se, najčešće, susreću u građevinarstvu, dolazi do gubitka na težini zbog smanjenja vlage, te do rastura manjih količina prilikom utovara, istovara i eventualnog pretovara. Kod ostalih tereta moguća su izvesna oštećenja ili lom zbog ušteda na ambalaži koje su veće od vrednosti lomova ili oštećenja manjih količina robe. Svi troškovi koji nastaju po ovim osnovama terete nabavnu cenu robe, ukoliko se kreću u okviru normiranih granica.
Izdaci za takse, carine i sl., koji se
plaćaju prilikom nabavki na osnovu državnih propisa, terete nabavnu cenu robe.
Putem taksa, carina i drugih mera, država obezbeđuje fiskalne prihode ali i
usmerava robne tokove, što ograničava preduzeće u izboru najpovoljnije ponude
sa stanovišta kvaliteta, rokova isporuke i drugih elemenata nabavke.
Prilikom nabavke sredstava za rad
najčešće nastaji i troškovi montaže, radi njihovog stavljanja u funkciju
proizvodnje, pa se ovi troškovi uključuju u nabavnu cenu.
Pod uticajem delovanja brojnih
faktora, konkretna nabavna cena (Ck), najčešće, odstupa od prosečne
nabavne cene (C
), koja se, kao proizvod brojnih odnosa učesnika,
realizuje na tržištu, to jest:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image008.gif)
Ck <=> C![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image008.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image008.gif)
U slučaju da je konkretna nabavna cena
manja od prosečne, proizvođač - kupac ostvariće uštede u troškovima
reprodukcije već u prethodnoj prometnoj fazi, a u slučaju veće konkretne
nabavne cene od prosečne, povećane prosečne troškove reprodukcije iznad iznosa
koji tržište priznaje, pa će za iznos tih troškova umanjiti svoj dohodak. Radi toga, pitanjima nabavki
sredstava za reprodukciju potrebno je poklanjati izuzetnu pažnju, analizom
tržišta i drugih uslova nabavki.
Troškovi reprodukcije
U procesu proizvodnje (proizvoda i
usluga) troše se elementu proizvodnje: predmeti rada; sredstva za rad i rad.
Trošenje materijalnih elemenata (predmeta rada i sredstava za rad) ogleda se u
prenošenju njihove vrednosti na nove proizvode.
Trošenje nastaje delovanjem radnika sa
sredstvima za rad na predmete rada, radi stvaranja nove upotrebne vrednosti,
menjanjem oblika, fizičke ili hemijske strukture predmeta rada. U tom procesu,
predmeti rada ulaze celom svojom (fizičkom) supstancom u novi proizvod u vidu
utrošaka i prenose svoju ekonomsku vrednost na novi proizvod u vidu troškova.
Upotrebom sredstava za rad za
proizvodnju nove upotrebne vrednosti nastaje njihovo trošenje, koje se ne
ogleda u trošenju njihove fizičke supstance već u smanjenju njihovog
produktivnog veka trajanja ili ukupnog proizvodnog učinka i prenošenju dela
svoje ekonomske vrednosti na novi proizvod, koji je alikvotan smanjenju
produktivnog veka trajanja ili ukupnog proizvodnog učinka.
Trošenje rada u procesu stvaranja nove
upotrebne vrednosti ogleda se u trošenju čovekove biološke psiho-fizičke
sposobnosti, odnosno radne snage. S obzirom da je čovek subjektivni faktor
proizvodnje, da se pukim trošenjem radne snage ne stvara novi proizvod već
osmišljenim delovanjem čoveka, cena radne snage se ne formira za jedinicu
utrošene bioenergije već za jedinicu vremena trajanja rada standardne kvalifikovanosti
i intenziteta. Individualna odstupanja cene radne snage zasnivaju se na
odstupanju od standardne (prosečne) kvalifikovanosti[1] i
intenziteta u jedinici vremena.
Troškovi rada su ekonomske vrednosti
koje se formiraju u procesu proizvodnje na bazi utrošaka rada i cena rada.
Troškovi rada su tržišno priznati vrednosni ekvivalent utrošaka rada u
reprodukciji.
U proizvodnji nove upotrebne
vrednosti, jedno preduzeće može angažovati druga preduzeća ili lica da obave
pojedine aktivnosti ili delove proizvodnog procesa po određenoj ceni. Vrednost
rada tih preduzeća ili lica ima karakter troškova proizvodnje.
U vezi sa proizvodnjom, preduzeće
stvara određene obaveze stupanjem u članstvo određenih asocijacija, radi
ostvarivanja svojih posebnih strukovnih interesa. Za podmirenje zakonom
ustanovljenih obaveza prema državi, preduzeće ima izdatke u vidu poreza, taksa,
carina, doprinosa i sl. na teret reprodukcije. Svi ovi izdaci imaju karakter
ugovornih i zakonskih obaveza koje se pripisuju troškovima proizvodnje.
Trošenje se odvija u reprodukciji kao
simbiozi stvaranja novih upotrebnih vrednosti, prenošenja vrednosti sredstava
za reprodukciju na nove proizvode i stvaranja nove vrednosti.
Rad stvara novu vrednost iz koje se
naknađuju troškovi rada i izdaci u vezi sa reprodukcijom (ugovorne i zakonske
obaveze).
Da bi utrošeni elementi proizvodnje
postali troškovi, njihova vrednost mora biti tržišno priznata kroz cene
reprodukcionih inputa i finalnih proizvoda. Do odstupanja stvarnih od tržišno
priznatih troškova dolazi usled:
·
odstupanja konkretnih utrošenih količina (Uk) od prosečno
utrošenih količina u proizvodnji određene robe na tržištu (Up);
·
odstupanja konkretnog vremena trajanja trošenja (Hk) od
prosečnog trajanja trošenja u proizvodnji određene robe na tržištu, odnosno
vremena vezivanja vrednosti elemenata proizvodnje za reprodukcioni ciklus (Hp);
·
odstupanja konkretnih nabavnih cena elemenata proizvodnje (Ck)
od prosečnih nabavnih cena tih elemenata na tržištu (Cp).
Odstupanje konkretnih utrošenih količina
elemenata proizvodnje od prosečnih nastaje pod uticajem internih faktora,
odnosno sposobnosti preduzeća da sa određenim količinama elemenata proizvednje
proizvede nov proizvod. Efikasnijim organizovanjem proizvodnje obezbeđuje se
veće produktivno korišćenje vremena angažovanja radne snage i sredstava za rad,
te povećanje proizvodnih učinaka u odnosu na troškove rada radnika i osnovnih
sredstava. Veći fond tehničkih znanja radnika i viši tehnički nivo sredstava za
rad omogućuje skraćivanje vremena trajanja proizvodnih procesa, smanjenje
škarta predmeta rada, odnosno njihovih utrošaka. Prema tome, konkretni utrošci
odstupaće od prosečnih u zavisnosti od sposobnosti preduzeća da efikasno
organizuje proizvodnju sa odgovarajućim brojem i strukturom radnika i odgovarajućim
sredstvima za rad.
Uk = Up
U0
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image010.gif)
Pozitivna razlika konkretnih utrošaka
od prosečnih pokazuje nižu a negativna višu efikasnost u proizvodnji od
prosečne, pod uticajem organizacionih i tehničkih faktora.
Odstupanje konkretnog vremena trajanja
trošenja elemenata proizvodnje od proseka, takođe, odražava stupanj efikasnosti
organizovanja i tehnički nivo proizvodnje.
Hk = Hp ± H0
Duže trajanje vremena trošenja od
prosečnog stvara dodatne troškove, usled usporavanja obrta angažovanih
elemenata proizvodnje, a skraćivanje vremena trajanja smanjuje troškove i
povećava efikasnost proizvodnje.
Razlike između konkretnih nabavnih
cena i prosečnih cena elemenata proizvodnje koje nastaju kao posledica
delovanja subjektivnih faktora odražavaju se na povećanje ili smanjenje
konkretnih troškova u odnosu na prosečne, budući da pozitivna razlika u ceni
povećava konkretne troškove iznad tržišno priznatih a negativna razlika te
troškove smanjuje.
Ck = Cn ± C0
Smanjivanje konkretnih troškova u
slučaju nabavke elemenata proizvodnje po cenama višim od prosečnih nabavnih
cena do nivoa tržišno priznatih troškova, moguće je delovanjem na smanjenje
utrošaka i vremena trajanja trošenja ispod nivoa priznatog na tržištu.
Prema tome, razlika između konkretnih
tržišno priznatih troškova nastaju pod uticajem skupnog delovanja veličine
utrošaka, dužine trajanja trošenja i nivoa nabavnih cena elemenata proizvodnje
u odnosu na prosečne.
U uslovima uravnoteženog odnosa između
ponude i tražnje, tržišna cena odgovara ceni proizvodnje, koja se formira na
bazi prosečnih troškova proizvodnje (tržišno priznate cene koštanja) i prosečne
stope dobiti. Budući da je tržišna cena jedinstvena, dobit konkretnog
proizvođača zavisiće od veličine konkretnih troškova u proizvodnji konkretne
robe. Ako su ti troškovi veći od tržišno priznatih, za tu razliku se smanjuje
dobit a ako su ti troškovi manji, za tržišno priznatu razliku se povećava
dobit.
Na slici 1. prikazane su tri različite
situacije koje odražavaju različiti položaj proizvođača usled razlika između
konkretnih i prosečnih troškova proizvođača.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image012.gif)
Slika 1. Struktura tržišne
cene
Klasifikacija
troškova
Klasifikacija troškova se zasniva na
njihovim različitim karakteristikama. Razlike se ispoljavaju prema:
·
elementima reprodukcije,
·
mestu nastanka u reprodukcionom ciklusu,
·
promenama koje su uslovljene promenama obima proizvodnje,
·
načinu evidentiranja i uračunavanja u cenu proizvoda.
Klasifikacija troškova
prema elementima
reprodukcije
Elemente reprodukcije čine:
·
predmeti rada,
·
sredstva za rad i
·
rad.
Reprodukcija se odvija uz sadejstvo
učesnika izvan preduzeća u vidu pružanja raznih vrsta usluga (preduzeća ili
drugih pravnih lica), te uz sadejstvo privrednih asocijacija i države u vidu
stvaranja opštih uslova poslovanja na tržištu, iz čega proizilaze određeni
izdaci koji se naknađuju kroz troškove reprodukcije.
Troškovi predmeta rada nastaju kao
posledica trošenja osnovnih materijala, pomoćnih materijala i energije. Osnovni
materijali čine osnovne supstance novog proizvoda, dok pomoćni materijali
omogućuju da se odvija tehnološki proces i u relativno manjem obimu učestvuju u
formiranju supstance novog proizvoda.
Troškovi energije nastaju korišćenjem
energije za pokretanje mašina i uređaja u proizvodnji novih upotrebnih
vrednosti ali i za održavanje ili pospešivanje tehnoloških procesa, pa
obuhvataju troškove pogonske i tehnološke energije.
Troškovi sredstava za rad nastaju
korišćenjem mašina i uređaja, opreme, alata i drugih sredstava za rad u
reprodukciji, pri čemu dolazi do njihovog fizičkog trošenja (habanja) a u
ekonomskom smislu do prenošenja njihove vrednosti na novi proizvod u vidu
troškova sredstava za rad.
U toku korišćenja sredstava za rad,
radi njihovog održavanja u funkcionalnom stanju, nastaju izvesni troškovi
vezani za podmazivanje, hlađenje, zamenu pojedinih rezervnih delova i sl. Taj
deo troškova uvećava troškove korišćenja sredstava za rad u reprodukciji za
iznos novčanih izdataka za održavanje.
Nakon određenog perioda korišćenja
sredstava za rad u nizu uzastopnih ciklusa reprodukcije, dolazi do habanja
izvesnih vitalnih delova tih sredstava. Njihovom zamenom se produžava vek
trajanja sredstava za rad u odnosu na predviđeno trajanje u momentu nabavke.
Novčani izdaci za produženje veka trajanja sredstava za rad imaji isto
ekonomsko značenje kao i ulaganja u nabavku novih sredstava za rad. Tako
uvećana vrednost sredstava za rad prenosi se na nove proizvode, njegovim
korišćenjem u reprodukciji u produženom veku trajanja.
Pod uticajem delovanja tehničkog
progresa u proizvodnji sredstava za rad, na tržištu se pojavljuju nova sredstva
za rad sa većom proizvodnom sposobnošću i nižim cenama, pa za preduzeće postaje
necelishodno da koristi u reprodukciji ranije nabavljena sredstva i pored toga
što ta sredstva nisu fizički istrošena i što nisu prenela svoju vrednost na
nove proizvode. Njihovim daljim korišćenjem u reprodukciji zadržali bi se
troškovi sredstava za rad na višem nivou od onih koji nastaju kod drugih
proizvođača koji koriste nova produktivnija sredstva. Radi toga, celishodno je
da se ta sredstva isključe iz reprodukcije usled tehnološke zastarelosti pre
isteka njihovog veka trajanja, pod uslovom da su uštede koje se na taj način
postižu veće od neamortizovane vrednosti tih sredstava za rad. U tim
slučajevima nastaju troškovi sredstava za rad za neamortizovani deo njihove
vrednosti u vidu moralne ili tehnološke amortizacije.
Troškovi rada nastaju kao posledica
rada radnika u reprodukciji. Formiraju se na bazi utrošaka rada i cena rada.
Troškovi rada formiraju se pod
uticajem internih i eksternih faktora. Interni faktori obuhvataju način
organizacije rada u funkciji korišćenja angažovane radne snage, opremljenost
radnika sredstvima za rad, i kontinuitet snabdevanja radnih mesta materijalom i
energijom.
Eksterni faktori ispoljavaju se kroz
odnos ponude i tražnje radne snage, stanje i dinamiku promena nacionalne
ekonomije i dejstvo mera ekonomske politike na obim državne redistribucije dohotka,
obim izdataka za funkcionisanje državnih institucija, cenu rada i dr. a zatim kroz dejstvo tehničkog
progresa na strukturu zaposlenosti.
Klasifikacija troškova prema
mestu nastanka
u reprodukcionom ciklusu
Troškovi nastaju u svim fazama reprodukcije:
·
prethodnoj robnoj fazi;
·
tehnološkoj fazi (fazi proizvodnje);
·
završnoj robnoj fazi.
U svakoj od ovih faza troše se
elementi reprodukcije (rad, predmeti rada i sredstva za rad) i nastaju izdaci u
vezi sa reprodukcijom koji imaju karakter troškova.
U prethodnoj robnoj fazi nastaju
troškovi u vezi sa nabavkama sirovina i reprodukcionih materijala,
skladištenjem, manipulacijom i sl., nabavkama sredstava za rad i zapošljavanjem
radnika. To su troškovi rada, amortizacije osnovnih sredstava (skladišnog prostora,
sredstava za unutrašnji transport i dr.) i troškovi materijala. Ovi troškovi su
u visokoj zavisnosti od veličine angažovanih sredstava i vremena njihovog
angažovanja u prethodnoj robnoj fazi. Budući da oni nastaju izvan tehnološkog
procesa, njihova optimizacija zasniva se na svođenju vrednosti i vremena
angažovanja sredstava na neophodni minimum kojim se obezbeđuje kontinuitet
tehnološkog procesa, smanjenju kala, rastura, loma i kvarenja materijala na
skladištu.
U tehnološkoj fazi troše se svi elementi
proizvodnje u skladu sa zahtevima tehnološkog procesa (rad, predmeti rada i
sredstva za rad) i nastaju izdaci koji imaju karakter troškova. Veličina
troškova zavisi od vrednosti i vremena angažovanja sredstava. Optimizacija
troškova u ovoj fazi zasniva se na smanjenju vrednosti i vremena angažovanih
sredstava do nivoa sa kojim se obezbeđuje kontinuitet tehnološkog procesa,
svođenjem utrošaka materijala i energije do nivoa tehnoloških zahteva i
eliminisanjem nepotrebnih zastoja u radu radnika i produktivnom korišćenju
mašina.
U završnoj robnoj fazi nastaju
troškovi vezani za čuvanje, skladištenje i prodaju gotovih proizvoda, kao i
izdaci koji imaju karakter troškova. Ovi troškovi su, takođe, zavisni od
vrednosti i vremena angažovanja sredstava u završnoj robnoj fazi, pa je njihovo
smanjenje uslovljeno skraćivanjem vremena realizacije gotovih proizvoda,
odnosno skraćivanjem vremena između završetka proizvodnje i prodaje gotovih
proizvoda.
Klasifikacija troškova prema
uticaju promena
obima proizvodnje na njihovu
veličinu
Pojedine grupe troškova se različito
menjaju sa promenama obima proizvodnje. Dok jedne grupe troškova rastu
proporcionalno porastu obima proizvodnje ili se proporcionalno smanjuju sa
smanjenjem obima proizvodnje, druge grupe ostaju nepromenjene ili su
nepromenjene u granicama određenog obima proizvodnje. Prema karakteristikama
promena troškova sa promenama obima proizvodnje, troškovi se dele na:
·
proporcionalne;
·
fiksne;
·
relativno-fiksne.
Proporcionalni troškovi se menjaju u
istom smeru i u istoj proporciji sa promenama obima proizvodnje. Usled te svoje
karakteristike, proporcionalni troškovi ostaju isti po jedinici proizvoda.
Proporcionalni troškovi obuhvataju:
·
troškove osnovnog i pomoćnog materijala za izradu gotovih proizvoda;
·
troškove rada na izradi gotovih proizvoda;
·
troškove pogonske energije i tehnološkog goriva;
·
troškove amortizacije koji se obračunavaju primenom metoda
funkcionalnog amortizovanja.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image014.gif)
Slika 2. Promene ukupnih i
jediničnih proporcionalnih
troškova pri
porastu obima proizvodnje
Fiksni (nepromenljivi) troškovi
obuhvataju grupu troškova koji se ne menjaju sa promenom obima proizvodnje. U
ovu grupu troškova ubrajaju se:
·
troškovi istraživanja, planiranja, projektovanja i konstruisanja
proizvoda;
·
troškovi razrade tehnoloških postupaka;
·
troškovi rada na rukovodilačkim mestima najvišeg hijerarhijskog nivoa
(npr. rukovodioca preduzeća, rukovodioca sektora i sl.) i troškovi rada i
materijala koji nastaju u vezi sa njihovim radom;
·
troškovi sredstava za rad za koje se amortizacija obračunava primenom
vremenskog sistema amortizovanja.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image016.gif)
Slika 3. Promene ukupnih i jediničnih fiksnih
troškova pri porastu
obima proizvodnje
Relativno-fiksni troškovi ostaju isti
u određenim granicama obima proizvodnje ali kad se proizvodnja poveća ili
smanji izvan tih granica, ovi troškovi se značajno menjaju. Sa prelaskom te
granice, relativno-fiksni troškovi ostaju na istom nivou do nove granice
proizvodnje, odnosno do prelaska u novu zonu obima proizvodnje i ponovne
značajne promene tih troškova.
Zona obima proizvodnje je, prema tome,
raspon između minimalnog i maksimalnog obima proizvodnje u okviru koga se
relativno-fiksni troškovi ne menjaju, odnosno ostaju fiksni. Sa povećanjem
obima proizvodnje iznad gornje granice zone potrebno je značajnije povećati
troškove koji se ne menjaju do dostizanja maksimalnog obima proizvodnje uz
povećane troškove, odnosno do prelaska u novu zonu obima proizvodnje. U slučaju
smanjenja obima proizvodnje ispod donje granice obima proizvodnje,
relativno-fiksni troškovi se smanjuju i ostaju na istom nivou pri daljem
smanjenju obima proizvodnje do donje granice te zone proizvodnje.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image018.gif)
Slika 4. Promene
relativno-fiksnih troškova
pri porastu obima
proizvodnje
Relativno-fiksni troškovi mogu imati
progresivne ili degresivne tendencije sa promenama obima proizvodnje.
Progresivne tendencije relativno-fiksnih troškova ogledaju se u srazmerno većem
povećanju ovih troškova pri prelasku u zonu većeg obima proizvodnje od
povećanja obima proizvodnje u toj zoni. Suprotno, degresivne tendencije
ogledaju se u srazmerno manjem povećanju relativno-fiksnih troškova od
povećanja obima proizvodnje.
U slučaju progresivnog rasta
relativno-fiksnih troškova ispoljava se tendencija njihovog povećanja po
jedinici proizvodnje a u slučaju degresivnog rasta, tendencija njihovog pada po
jedinici proizvodnje, sa povećanjem obima proizvodnje.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image020.gif)
Slika 5. Trend promena
relativno-fiksnih toškova
pri porastu obima
proizvodnje
Relativno-fiksni toškovi se, po
pravilu, pri prelasku iz zone većeg obima proizvodnje u zonu manjeg obima
proizvodnje ne smanjuju po istom ritmu po kome su se povećavali pri prelasku iz
zone nižeg u zonu višeg obima proizvodnje. To zaostajanje smanjivanja
relativno-fiksnih troškova za promenama obima proizvodnje naziva se
remanentnost (lat. remanere - zaostajati) relativno-fiksnih troškova,
prvenstveno kao posledica remanentnosti postojećih organizacionih oblika u
preduzeću, budući da se organizaciono ustrojstvo i broj radnih mesta menja
sporije sa padom obima proizvodnje, s obzirom
da taj pad ne mora biti trajnijeg karaktera, pa bi te promene mogle
usloviti više troškove u slučaju novog porasta proizvodnje nego što su uštede
od promene organizacionog ustrojstva i smanjenja broja radnih mesta u relativno
kratkom periodu.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image022.gif)
Slika 6. Promene
relativno-fiksnih troškova pri
smanjenju obima proizvodnje
Usled remanentnosti relativno-fiksnih
troškova, smanjivanje obima proizvodnje uslovljava povećanje troškova
proizvodnje po jedinici proizvoda i negativno se odražava na ekonomske
rezultate preduzeća.
Usled različitih promena pojedinih
vrsta troškova sa promenama obima proizvodnje, preduzeće ostvaruje različite
troškove po jedinici proizvoda. Preduzeće nastoji da u okviru određenih uslova
proizvodi sa majnižim troškovima po jedinici proizvoda, budući da pri tom obimu
proizvodnje ostvaruje najveću razliku između tržišne cene i cene koštanja
proizvoda. Analizom troškova dolazi se do optimuma proizvodnje, odnosno zone
obima proizvodnje u okviru koje se ostvaruju najpovoljniji poslovni rezultati.
Na slici 7. prikazane su tendencije
promena proporcionalnih, fiksnih, relativno-fiksnih i ukupnih troškova po
jedinici proizvoda za različit obim proizvodnje.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image024.gif)
Slika 7. Optimalni obim
proizvodnje
Proizvodnja manja od Qmin i
veća od Qmax ne bi donosila dobit već gubitak a tačke zone obima
proizvodnje u kojim se seku kriva troškova i linija koja označava tržišnu cenu,
nazivaju se mrtve tačke ili pragovi rentabiliteta.
Utvrđivanje optimuma proizvodnje
moguće je i primenom metoda analize graničnih
(marginalnih) troškova. Pod pojmom marginalni troškovi podrazumeva se
prirast troškova (DT) za dati obim prirasta
proizvodnje(DQ), odnosno troškovi dodatne
jedinice proizvodnje. Porast ukupnih troškova pri promeni obima proizvodnje
zavisi od porasta proporcionalnih i relativno-fiksnih troškova, budući da je Tf1
- Tf0 = 0, pa je:
DTu = (Tp1 - Tp0)
+ (Tj1 - Tj0)
Povećanje obima proizvodnje moguće je
do granice kada su marginalni troškovi
za jedinicu prirasta proizvodnje manji ili jednaki prosečnim troškovima
proizvodnje, to jest:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image026.gif)
Ako su marginalni troškovi za jedinicu
prirasta proizvodnje manji od prosečnih, povećanje proizvodnje dovešće do
smanjivanja prosečnih troškova a u slučaju da su ovi troškovi isti prosečni
troškovi se ne bi promenili. Ukoliko su marginalni troškovi veći od prosečnih,
svako povećanje proizvodnje bi vodilo povećanju prosečnih troškova i
smanjivanju dobiti. Usled toga, optimalni obim proizvodnje je u tački u kojoj
prestaje smanjenje marginalnih troškova za jedinicu prirasta proizvodnje.
Kalkulacije troškova i cena
Kalkulacije
troškova i cene koštanja
Kalkulacija troškova (calculatio - lat. izračunavanje,
predračun, proračun) obuhvata postupak utvrđivanja cene koštanja pojedinih
proizvoda za ostvareni obim proizvodnje po vrstama troškova i drugih izdataka
koji imaju karakter troškova.
Po svojoj nameni kalkulacija može
biti:
·
predračunska (planska), odnosno za konkretnu proizvodnju u budućnosti,
·
obračunska (stvarna) koja sadrži stvarne stavke registrovane u
knjigovodstvu kao stvarne troškove i izdatke za određenu proizvodnju.
Utvrđivanje predračunske kalkulacije
zasniva se na konkretnim uslovima proizvodnje definisanih proizvodnim
programom, tehnologijom proizvodnje, tržišnim i netržišnim (administrativnim)
faktorima. Predračunska kalkulacija ima za cilj da realno sagleda troškove i
izdatke u vezi sa određenom proizvodnjom, radi donošenja odluke o pristupanju
konkretnoj proizvodnji, odnosno o izboru konkretne proizvodnje u uslovima
postojanja mogućnosti alternativnog izbora.
Predračunska kalkulacija se zasniva na
informacijama koje su rezultat predhodnog iskustva, aktuelnim informacijama o
stanju i na predviđanjima promena stanja u okruženju i preduzeću.
Osnovne informacija neophodne za
izradu predračunske kalkulacije obuhvataju podatke o utrošcima, nabavnim cenama
inputa, izdacima u vezi sa proizvodnjom i tržišnim cenama finalnih proizvoda za
koje se radi kalkulacija i na predviđanju dinamike promena u periodu planirane
proizvodnje.
Utvrđivanje obračunske (stvarne)
kalkulacije zasniva se na odgovarajućoj materijalnoj i knjigovodstvenoj
evidenciji o utrošcima, troškovima i izdacima po nosiocima (proizvodima) i
primeni metoda raspoređivanja zajedničkih (indirektnih - režijskih) troškova na
njihove stvarne nosioce, odnosno proizvode.
Šema 4. Struktura kalkulacije cene koštanja
|
|||||
Pozicija
|
Elementi
po vrstama i grupama
|
Jedinica
mere utrošaka
|
Količina
utrošaka
|
Cena po
jedinici utrošaka
|
Iznos
troškova
|
1
|
2
|
3
|
4
|
5
|
6
|
1.
|
Direktni troškovi
|
||||
1.1
|
Materijal
|
||||
1.1.1.
|
Osnovni materijal
|
||||
1.1.2
|
Pomoćni materijal
|
||||
1.1.3.
|
Energija
|
||||
1.2.
|
Zarade radnika
|
||||
1.3.
|
Amortizacija
|
||||
1.4.
|
Usluge drugih organizacija
|
||||
2.
|
Indirektni
(režijski) troškovi
|
||||
2.1.
|
Troškovi pogonske režije
|
||||
2.1.1.
|
Materijal
|
||||
2.1.2
|
Energija
|
||||
2.1.3.
|
Zarade radnika
|
||||
2.1.4.
|
Amortizacija
|
||||
2.1.5
|
Usluge drugih organizacija
|
||||
2.2.
|
Troškovi upravno-prodajne režije
|
||||
2.2.1
|
Materijal
|
||||
2.2.2.
|
Energija
|
||||
2.2.3.
|
Zarade radnika
|
||||
2.2.4
|
Amortizacija
|
||||
2.2.5.
|
Usluge drugih organizacija
|
||||
2.2.6.
|
Ugovorne i zakonske obaveze
|
||||
2.2.7.
|
Troškovi finansiranja reprodukcije
|
||||
3.
|
Cena koštanja
|
Direktni troškovi se već u određenoj operativnoj evidenciji (radnim
listama, listama potrošenog materijala i dr.) evidentiraju i vezuju za proizvod
usled čije proizvodnje su nastali i u momentu u kome su nastali. Indirektni
troškovi se u operativnoj evidenciji ne mogu rasporediti na određeni proizvod,
budući da ovi troškovi nastaju u vezi sa celokupnom proizvodnjom (koja,
najčešće, obuhvata veći broj proizvoda ili više vrsta istog proizvoda) i sa
poslovanjem preduzeća. Radi toga se inirektni troškovi raspoređuju na određene
proizvode primenom jednog od metoda raspoređivanja koji u najvećoj meri
objektivizira vezivanje ovih troškova za pojedine proizvode.
Metod divizione kalkulacije
Divizioni metod kalkulisanja
primenjuje se izuzetno, u situaciji kad preduzeće proizvodi isti proizvod na
različitim mestima ili u različitim pogonima, pa se indirektni troškovi
raspoređuju na određene proizvode delenjem ukupnih indirektnih troškova sa
brojem proizvoda i njihovim vezivanjem za proizvode jednog pogona, radilišta i
sl.
Ako je ukupna proizvodnja određenog
proizvoda (Q) zbir proizvodnje ostvarene u dva pogona ili gradilišta, tada je:
Q = Q1 + Q2
,
a
ukupni troškovi te proizvodnje sastoje se od direktnih troškova evidentiranih u
prvom (Td1) i drugom (Td2) pogonu i indirektnih troškova
(Tr) koji su nastali u vezi sa celokupnom proizvodnjom.
Raspoređivanje indirektnih troškova (Tr) izvršiće se primenom
sledećeg postupka:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image028.gif)
tr
Q1 = Tr1
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)
tr
Q2 = Tr2
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)
T1 = Td1 +
Tr1
T2
= Td2 + Tr2
T = T1 + T2
Cena koštanja po jedinici proizvoda
utvrdiće se delenjem ukupnih troškova za svaki pogon ili gradilište sa
ostvarenom proizvodnjom u pogonu ili gradilištu.
Cena koštanja za jedinicu proizvoda (cq)
u prvom pogonu jednaka je;
cq(1) =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image031.gif)
a u
drugom;
cq(2) =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image033.gif)
Cena koštanja po jedinici proizcoda u
dva pogona može biti ista ili različita;
t1 <=> t2
,
iz
čega proizilaze i različiti ekonomski učinci ovih pogona.
Metod kalkulacije
primenom ekvivalentnih brojeva
Za raspoređivanje indirektnih troškova
na njihove nosioce (proizvode) u slučajevima izdiferenciranog asortimana
proizvoda koji se proizvode po istoj ili približno istoj tehnologiji, koristi
se metod ekvivalentnih brojeva. Prema ovom metodu izračunava se ekvivalentni
broj na bazi zajedničkog elementa za sve proizvode. Taj ekvivalentni broj može
se utvrditi na bazi norma časova za proizvodnju jedinice svakog pojedinog
proizvoda i sameravanjem te vrednosti prema standardnom proizvodu.
Raspoređivanje indirektnih troškova vrši se množenjem količina proizvoda (Q) sa
ekvivalentnim brojem (Ei) i zbirom ukupnih indirektnih troškova i
delenjem tog proizvoda sa zbirom umnožaka količina i ekvivalentnih brojeva:
Ti = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image035.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image035.gif)
Ovako utvrđen iznos indirektnih
troškova se sabira sa direktnim troškovima i čini cenu koštanja proizvedenih
količina. Cena koštanja jedinice proizvoda (cq) utvrđuje se delenjem
ukupnih troškova utvrđenih prethodnim postupkom sa količinom proizvoda (Qi):
cq(i) =
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image037.gif)
Metod dodatne kalkulacije
Metod dodatnog kalkulisanja sastoji se
u utvrđivanju relativnog odnosa (koeficijenta) između ukupnih indirektnih
troškova za sve proizvode (
) i ukupnih direktnih troškova za sve proizvode (
) ili jedne od stavki direktnih troškova (npr. zarada
radnika). Raspoređivanje indirektnih troškova na pojedine proizvode vrši se
utvrđivanjem njihovog iznosa (Tri) za sve vrste proizvoda, množenjem
primenjene osnovice, odnosno iznosa direktnih troškova za svaki proizvod sa
prethodno utvrđenim koeficijentom (Kr), to jest:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image039.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image041.gif)
Kr = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image043.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image043.gif)
Tri = Tdi
Kr
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)
Tui = Tdi
+ Tri
Cena koštanja jedinice proizvoda (cqi)
jednaka je odnosu između utvrđene cene koštanja i proizvedene količine
određenog proizvoda:
cqi = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image045.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image045.gif)
Metod kalkulacije vezanih
proizvoda
Metod kalkulacije vezanih proizvoda
primenjuje se za raspoređivanje indirektnih troškova u slučajevima kada se iz
iste sirovine proizvodi jedan ili više osnovnih proizvoda i jedan ili više
sporednih proizvoda. Primena ovog metoda sastoji se u umanjivanju ukupnih
indirektnih troškova za prihode (stvarne ili planirane) od prodaje sporednih
proizvoda. Umanjeni iznos indirektnih troškova raspoređuje se na glavne
proizvode primenom jednog od prethodno izloženih metoda kalkulacija.
Kalkulacija
prodajne cene
Prodajnu cenu određuje tržište prema
uslovima delovanja ponude i tražnje, pa se u tržišnim privredama cena finalnih
proizvoda formira nezavisno od troškova proizvodnje konkretnog proizvođača.
Tržišna cena odgovara tržišnoj vrednosti i sastoji se od tržišno priznatih
troškova u proizvodnji konkretne robe i dobiti (profita) obračunate po
prosečnoj stopi na predujmljeni kapital, u uslovima ujednačenog odnosa ponude i
tražnje, pa je:
Ct = T + Db
Ukoliko su troškovi konkretnog
proizvođača izjednačeni sa tržišnom cenom, preduzeće posluje na granici
rentabiliteta. Da bi se ostvarila dobit, troškovi konkretnog proizvođačamoraju
biti manji od tržišnih cena njegovih proizvoda (T < Ct). Radi toga, ekonomika
troškova je naročito značajna za ekonomski uspeh preduzeća.
U slučaju neuravnoteženog odnosa
ponude i tražnje, tržišna cena je manja od tržišne vrednosti ako postoji višak
ponude nad tražnjom, a veća ukoliko je ponuda manja od tražnje. Usled toga, za
poslovni uspeh preduzeća je, pored ekonomike troškova značajno i stalno
prilagođavanje tržišnim zahtevima kroz promene asortimana prozvodnje, koje će
biti u funkciji smanjenja nezadovoljene tražnje.
Promene cena
tokom građenja
U zemljama sa nestabilnim tržišnim
uslovima privređivanja, ugovaranje izvođenja građevinskih radova odvija se u
uslovima visoke neizvesnosti koje obe ugovorne strane - izvođač i investitor - nastoje da svedu na što manju meru, odnosno
da maksimalno eliminišu njihov uticaj na promenu ekonomskog položaja obe
ugovorne strane u procesu realizacije ugovorenog građevinskog posla.
Interes naručioca ogleda se u njegovom
zahtevu da mu se naručeni građevinski objekt preda na korišćenje u ugovorenom
roku, izgrađen prema tehničkoj dokumentaciji i po ceni koja odgovara realnoj
vrednosti utvrđenoj ugovorom. Interes izvođača sastoji se u zahtevu da se u
ugovorenom roku završi i preda građevinski objekt naručiocu izgrađen prema
tehničkoj dokumentaciji i naplati novčani iznos koji odgovara realnoj vrednosti
utvrđenoj ugovorom. Budući da je ugovor dvostrani akt u kome su ugovorne strane
slobodno izrazile svoju volju da će pod određenim uslovima realizovati
ugovorene odnose, izražen je obostrani interes da se ugovorom reguliše i način
eliminisanja nepredviđenih promena u toku realizacije ugovora, koje su proizvod
delovanja utvrđenih faktora na koje obe ugovorne strane nemaju uticaja.
Te nepredviđene promene eksternih
faktora odnose se, prvenstveno, na promene cena inputa, kao rezultat
nestabilnih tržišnih uslova i monetarne i fiskalne politike. Promene cena
inputa pod uticajem eksternih faktora, povećavaju nominalne troškove
proizvodnje, pa bi bez njihove adekvatne kompenzacije od strane naručioca,
građevinsko preduzeće poslovalo sa gubitkom, a u zavisnosti od dimenzija porasta
cena inputa i obima ugovorenih poslova u odnosu na proizvodne kapacitete,
otišlo pod stečaj i pre završetka ugovorene izgradnje objekta, čime bi se
dovela u pitanje, ne samo izgradnju, već i ekonomska vrednost uloženih novčanih
sredstava. Budući da takav tok događaja nije u ekonomskom interesu ni jedne od
ugovornih strana, one nastoje da ugovorom definišu odnose koji će objektivno, u
najvećoj mogućoj meri, omogućiti realizaciju ugovorenog posla, bez negativnih
posledica na ekonomske rezultate poslovanja građevinskog preduzeća u vezi sa
ugovorenim poslom, pod uticajem promena cena.
Radi otklanjanja posledica promena
cena inputa tokom građenja, ugovorne strane utvrđuju način i postupak obračuna
troškova građenja i njihove naknade u toku realizacije ugovorenih poslova.
Klauzula promenljive cene zasniva se na primeni metoda klizne skale za obračun troškova građenja i reviziju
ugovorene cene.
Klauzula o promeni ugovorene cene u
ugovoru o građenju obuhvata;
·
izjavu ugovornih strana u kojim će se uslovima izvršiti promena
ugovorne cene (rast cena inputa, povećanje poreskih opterećenja i drugih
dažbina i dr.),
·
metod obračuna promene ugovorene cene,
·
izvore podataka za obračun promene ugovorene cene.
Izjava ugovornih strana u kojim će se
uslovima izvršiti promena ugovorene cene sastoji se od precizno utvrđenih
uslova u kojim izvođač radova ima pravo na uvećanje cene izvršenih radova ili
pak na njeno umanjenje. Iz praktičnih razloga utvrđuje se obim tolerancije pri
promeni cena inputa (npr. ugovorne strane imaju pravo na promenu ugovorene cene
građenja u slučajevima kada se cene pojedinih materijala usluga ili troškova
života promene za više od 3%). U utvrđenom intervalu promena cena inputa ne
dolazi do promene ugovorene cene, pri čemu se međusobni rizici svode u
ekonomski podnošljive okvire a, ujedno, se smanjuju troškovi obračuna. Pored
toga, u izjavi se utvrđuje da se promena cena odnosi na obim izvršenih radova
između dva obračuna.
Metod obračuna promene ugovorene cene
zasniva se na primeni matematičke formule klizne skale, koja ima sledeći opšti
oblik:
P1 = P0 (a + b
...+
),
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image047.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image049.gif)
u
kojoj je:
·
P1 - promenjena ugovorena cena,
·
P0 - početna
ugovorena cena,
·
a - koeficijent učešća nepromenljivih troškova u ugovorenoj vrednosti
građevinskih radova,
·
b, c, ..., n - koeficijenti učešća odgovarajućih inputa kod kojih je
moguća promena cena u ugovorenoj vrednosti građevinskih radova,pri čemu je (a +
b + c + ... + n) = 1,
·
Ib , Ic, .... , In - indeksi rasta cena odgovarajućih inputa u
obračunskom periodu u procentima.
Ugovorena cena zasnovana je na
detaljnoj kalkulaciji u kojoj su jasno naznačene pojedine stavke utrošaka i troškova, svrstane u
osnovne grupe za koje se prate promene cena.
U okviru troškova izgradnje, izvođač
radova kalkuliše direktne troškove izgradnje na bazi normativa utrošaka i
njihovih cena na lokalnom tržištu. Ukoliko se na lokalnom tržištu ne mogu
nabaviti određeni elementi za gradnju, planira se njihova nabavka u
inostranstvu prema najpovoljnijim cenama i uslovima nabavke (transport,
troškovi finansiranja i dr.).
Režijski troškovi su najmanje određena
kategorija u strukturi kalkulacije i odražavaju stupanj organizovanosti
preduzeća - izvođača radova. Kalkulacija treba da sadrži režijske troškove koji
u odnosu na direktne troškove nisu veći od prosečnih za proizvođača u okviru
konkretne građevinske proizvodnje. Ukoliko je taj odnos nepovoljniji, manja je
konkurentnost preduzeća i mogućnost pribavljanja poslova na tržištu. Radi toga,
preduzeće može realno više režijske troškove nadoknaditi samo na teret dobiti.
Dobit (profit) predstavlja prinos na
angažovana sredstva koja kalkulativno treba da je viša od moguće stope prinosa
na finansijski kapital, za deo koji čini preduzimačku dobit. Realan iznos i
stopa dobiti zavisiće od sposobnosti izvođača radova da realizuju troškove u
kalkulativnim okvirima.
Nezavisno od mesta nastanka troškova
(direktni ili indirektni), ugovorom je potrebno definisati osnovnu strukturu
ugovorene cene prema osnovnim grupama troškova i drugih stavki, koje
obuhvataju:
·
troškove materijala i usluga (osnovnih materijala, pomoćnih materijala,
energije, usluga),
·
troškove amortizacije,
·
troškove rada,
·
poreze i doprinose,
·
troškove finansiranja,
·
troškove osiguranja,
·
ostale nespecificirane troškove,
·
dobit.
Ovako struktuirana ugovorena cena
omogućuje primenu metoda klizne skale, radi njene revalorizacije pod dejstvom
promenjenih spoljnih okolnosti.
Za sve osnovne stavke ili njihove
pojedine elemente određuje se izvor podataka na osnovu koga se utvrđuje indeks
promena cena ili stopa promene kalkulativne stavke.
Za utvrđivanje promene cena materijala
koriste se pokazatelji o cenama u trgovini na veliko, s obzirom da građevinska
preduzeća nabavljaju materijale po cenama koje se primenjuju u trgovini na
veliko.
Promene iznosa amortizacije se
zasnivaju na promenama cena osnovnih sredstva po grupama sredstava.
Troškovi rada se kalkulišu na bazi
neto cene rada i zavisnih troškova koji se obračunavaju na neto zarade radnika
u vidu poreza i doprinosa. Do promene troškova rada može doći usled promene
neto cene rada radnika pod uticajem porasta troškova života i promena poreza i
doprinosa na zarade radnika.
Porezi i doprinosi koji se
obračunavaju na promet, dohodak i dobit
menjaju se u zavisnosti od promene osnovice i promene stope koja se primenjuje
na utvrđenu osnovicu.
Troškovi finansiranja nastaju u
uslovima kada naručilac plaća radove tek po njihovom izvršenju, prema
privremenim situacijama, a rezultat su obima korišćenih novčanih sredstava i
komercijalne stope na kredite kod poslovnih banaka. U slučajevima kad naručilac
posla obezbeđuje novčana sredstva unapred, u celini u vidu avansa, ovi troškovi
ne nastaju.
Troškovi osiguranja zavise od
nominalne vrednosti osnovice osiguranja, iznosa premije osiguranja i stope
obračuna osiguranja. Sa promenama nominalne vrednosti osnovice i iznosa premije
osiguranja pod uticajem promena cena, kao i stope obračuna osiguranja, menjaju
se i troškovi osiguranja.
Ostali nespecificirani režijski
troškovi obuhvataju različite troškove koji se javljaju usled specifičnih
zahteva kod izgradnje građevinskih objekata. Revalorizacija njihove nominalne
vrednosti može se vršiti primenom opšteg indeksa cena u trgovini na veliko,
indeksa troškova života ili drugih opštih pokazatelja rasta cena.
Kalkulativni iznos dobiti (profita) je
moguće revalorizovati na bazi promena kamatne stope na finansijski kapital.
U postupku primene klizne skale radi
zaštite ugovornih strana, javljaju se brojna ograničenja i poteškoće. Potrebno
je obezbediti prikupljanje podataka o promenama cena, troškova i izdataka iz
većeg broja izvora u različitoj periodici njihovog objavljivanja. Postoji
značajna diskrepanca između nastanka promene i momenta javnog saopštavanja
podataka i dr. Iz tih razloga se obračun razlike u ceni zasniva na primeni
agregatnih indeksa cena na pojedine stavke kalkulacije. Na taj način primenjen
metod obračuna klizne skale ne eliminiše u potpunosti uticaj stvarne promene
cena pojedinih kalkulativnih elemenata već samo u određenoj meri, pri čemu
posledice takvog obračuna koje su proizvod određenog stupnja aproksimacije mogu
teretiti bilo koju ugovornu stranu. Greška u obračunu promene vrednosti
pojedinih stavki kalkulacije je manja ukoliko je učešće vrednosti te stavke
čije se promene aproksimiraju pomoću opštih indeksa cena u strukturi
kalkulacije manje.
Ulaganja u
obliku angažovanja
Ulaganja u reprodukciju su
kontinualna, pa se u svakom momentu sredstva preduzeća nalaze angažovana u svim
fazama reprodukcionog ciklusa i to:
·
u novčanom obliku (S);
·
u materijalnom obliku, na zalihama, pre početka njihove tehnološke
obrade ili prerade (B);
·
u fazi tehnološke obrade ili prerade (U);
·
u gotovim proizvodima (Q);
·
u vidu potraživanja od kupaca (C).
Početak proizvodnje označava prelazak
novčanih sredstava u materijalne oblike radi pripreme elemenata proizvodnje za
tehnološku obradu ili preradu a završava se realizacijom gotovih proizvoda.
Angažovana sredstva u materijalnom obliku, po fazama angažovanja, prema tome,
mogu biti u:
·
prethodnoj robnoj fazi;
·
tehnološkoj fazi;
·
završnoj robnoj fazi.
Obim angažovanja sredstava i dužina
trajanja tehnološke faze zavisi od karaktera tehnološkog procesa, organizacije
tog procesa i iskorišćenja kapaciteta. Kontinuitet funkcionisanja tehnološkog
procesa i stepen korišćenja njegovih kapaciteta je u visokoj zavisnosti od
stanja sredstava u prethodnoj fazi i mogućnosti snabdevanja tehnološke faze
elementima proizvodnje. Obim sredstava u prethodnoj robnoj fazi i dužina
trajanja ove faze povećava ulaganja koja su tehnološki uslovljena ali i
sigurnost snabdevanja tehnološke faze elementima proizvodnje i iskorišćenja
kapaciteta. Usled toga, u prethodnoj robnoj fazi potrebno je obezbediti
minimalno angažovanje sredstava u minimalnom vremenskom trajanju koja su
dovoljna za obezbeđivanje kontinuiranog toka tehnološkog procesa i planirani
stepen iskorišćenja kapaciteta tehnološke faze. Radi toga se u prethodnoj
robnoj fazi susrećemo sa zahtevom optimizacije obima angažovanja sredstava i
vremena angažovanja.
Angažovana sredstva u završnoj robnoj
fazi, njihov obim i vreme trajanja angažovanja, zavise od mogućnosti
realizacije (prodaje) ostvarene proizvodnje. Optimizacija obima angažovanih
sredstava u ovoj fazi sastoji se od smanjivanja obima i vremena angažovanja
kojim se obezbeđuje uredno (u pogledu količina i vremena) ispunjavanje
preuzetih obaveza isporuka gotovih proizvoda kupcima. U slučaju značajnije
varijacije tražnje za gotovim proizvodima, radi iskorišćenja kapaciteta
proizvodnje, stvaraju se zalihe gotovih proizvoda kojim se otklanjaju razlike
između obima proizvodnje i sezonske varijacije tražnje gotovih proizvoda.
S obzirom da postoje značajne razlike
u pogledu funkcija, načina angažovanja i trošenja osnovnih i obrtnih sredstava,
metode analize i optimizacije obima i vremena angažovanja osnovnih i obrtnih
sredstava su prilagođene tim specifičnostima.
Angažovanje osnovnih sredstava
Angažovanjem osnovnih sredstava u
reprodukciji obezbeđuje se tok procesa proizvodnje u kome ta sredstva učestvuju
sa svojom celokupnom vrednošću a na proizvode (rezultate) jednog proizvodnog
ciklusa prenose samo deo svoje vrednosti, srazmerno mogućnostima njihovog
ukupnog angažovanja u reprodukciji. Usled takvog karaktera osnovnih sredstava,
vrednost angažovanih sredstava u jednom proizvodnom ciklusu je uvek veća od
troškova osnovnih sredstava u tom ciklusu.
Osnovna sredstva su novčano izražene vrednosti sredstava u
reprodukciji koja se koriste u više reprodukcionih ciklusa, pri čemu ne menjaju
svoj oblik, već umanjuju svoju prvobitnu vrednost za deo prenete vrednosti na
nove proizvode u procesu reprodukcije.
Osnovna sredstva mogu bitu u
materijalnom obliku, u novčanom obliku ili u obliku prava. U određenom momentu,
osnovna sredstva u preduzeću mogu biti u upotrebi (funkciji), u izgradnji
(pripremi) ili van upotrebe.
Prema funkcijama u reprodukciji,
osnovna sredstva se dele na:
·
građevinske objekte;
·
uređaje i opremu;
·
transportna sredstva;
·
krupan alat i inventar;
·
zemljište, melioracije, dugogodišnje zasade i osnovno stado;
·
patente, licence i druga prava;
·
osnivačka ulaganja;
·
osnovna sredstva u pripremi (izgradnji);
·
novčana sredstva osnovnih sredstava.
U građevinske objekte se ubrajaju
industrijske, poljoprivredne, trgovinske, ugostiteljske, upravne i druge zgrade
koje su namenjene za obavljanje delatnosti preduzeća, kao i građevinski objekti
infrastrukture (hidrograđevinski, saobraćajni, objekti elektroprenosa, veza i
dr.).
Uređaji i oprema se sastoje od
proizvodnih, transpotrnih i energetskih uređaja čija je funkcija da obezbede
odgovarajuće uslove za rad, postrojenja, pogonskih i radnih mašina za obradu i
preradu predmeta rada.
Transportna sredstva služe za
odvijanje unutrašnjeg i spoljnog transporta predmeta rada i gotovih proizvoda.
Alati su sredstva kojim radnik
neposredno deluje na predmet rada a inventar (pogonski i poslovni) obuhvata
sredstva koja služe efikasnom odvijanju rada.
Zemljište obuhvata poljoprivredne
površine, površine na kojim su smešteni proizvodni pogoni, objekti infrastrukture
i drugi objekti. Melioracije, dugogodišnji zasadi i osnovno stado obuhvataju
vrednost ulaganja u poboljšanje zemljišta (njegovih produktivnih svojstava),
višegodišnje zasade (voćnjake, vinograde, hmeljarnike i dr.) te radnu i
priplodnu stoku.
Patent je zaštićeno isključivo pravo
korišćenja nekog novog rešenja (pronalaska) u proizvodnji. Do novih rešenja u
proizvodnji se dolazi ulaganjem novčanih sredstava za rad na pronalasku.
Zaštićeno pravo može se nalaziti u prometu, odnosno kupovati i prodavati. Otkupljeno
pravo korišćenja pronalaska naziva se licenca. Patenti i licence, kao
proizvodna rešenja koriste se, po pravilu, duži niz godina, pa se njihova
vrednost postupno prenosi na novi proizvod. Zbog karaktera amortizovanja
vrednosti, patenti i licence se ubrajaju u osnovna sredstva.
Osnivačka ulaganja obuhvataju vrednost
ulaganja koja su nastala u vezi sa osnivanjem preduzeća ili dela preduzeća.
Obuhvataju ulaganja u izradu elaborata, izdatke za kamate po investicionim
kreditima i sl. Njihova vrednost se postupno prenosi na nove proizvode, pa se
ubrajaju u osnovna sredstva.
Osnovna sredstva u pripremi obuhvataju
vrednost ulaganja u nezavršene objekte, vrednost nabavljene a neugrađene opreme
i sl.
Novčana sredstva osnovnih sredstava
obuhvataju izdvojena novčana sredstva po osnovu amortizacije, iz ostvarenog
dohotka, od prodaje osnovnih sredstava, a koja su namenjena za nabavku osnovnih
sredstava.
Vrednost osnovnih sredstava utvrđuje
se na bazi troškova nabavke, koji uključuju sve troškove do osposobljavanja
osnovnog sredstva za njegovo korišćenje u proizvodnji.
Nabavna vrednost osnovnog sredstva
obuhvata fakturnu vrednost (iznos naznačen na fakturi dobavljača), troškove
transporta, montaže i ugradnje, carine, poreze i troškove obučavanja radnika za
rad sa određenim sredstvom, kao i druge zavisne troškove nabavke.
Nabavna vrednost osnovnog sredstva
predstavlja osnovicu za obračun amortizacije osnovnog sredstva u proizvodnji.
Zbir ukupno amortizovane vrednosti u toku eksploatacije osnovnog sredstva čini
otpisanu vrednost, odnosno ispravku vrednosti osnovnog sredstva.
Sadašnja vrednost osnovnog sredstva
predstavlja ostatak po odbitku otpisane vrednosti od nabavne vrednosti osnovnog
sredstva.
Utvrđivanje realne vrednosti osnovnih
sredstava je izuzetno značajno, budući da se samo na osnovu realne nabavne
vrednosti mogu utvrditi realni troškovi osnovnih sredstava u proizvodnji, kao i
stepen efikasnosti angažovanja osnovnih sredstava u proizvodnji. U nestabilnim
monetarnim uslovima dolazi do kontinuiranih promena tržišnih cena osnovnih
sredstava. Utvrđivanje realne vrednosti osnovnih sredstava, u tim uslovima,
obezbeđuje se revalorizacijom nabavne i sadašnje vrednosti osnovnih sredstava,
kao i iznosa amortizacije u određenom obračunskom periodu, na bazi stope
promene cena osnovnih sredstava u određenom periodu. Revalorizacijom se
obezbeđuje realno naknađivanje utrošene vrednosti u proizvodnji iz prihoda
poslovanja, u skladu sa promenama na tržištu.
Početak angažovanja osnovnih sredstava
u proizvodnji označava momenat njihove nabavke. Prenošenje vrednosti osnovnih
sredstava na nove proizvode ostvaruje se u procesu reprodukcije, pa nakon
završetka jednog reprodukcionog ciklusa, osnovna sredstva ulaze u novi
reprodukcioni ciklus sa umanjenom vrednošću ali istih proizvodnih svojstava. Ta
umanjena vrednost osnovnih sredstava za deo prenete vrednosti ne umanjuje i
proizvodne sposobnosti osnovnih sredstava već samo umanjuje broj preostalih
ciklusa reprodukcije u kojim je moguće angažovati osnovna sredstva. Preneta
vrednost osnovnih sredstava na nove proizvode, koja je, nakon realizacije,
transformisana u novčana sredstva, može se upotrebiti za nabavku novih osnovnih
sredstava i time, pre isteka veka trajanja osnovnih sredstava, angažovati u
procesu reprodukcije. Korišćenjem prenete vrednosti osnovnih sredstava na nove
proizvode (amortizacionog fonda) za investiciono održavanje, obezbeđuje se
održavanje njihovog funkcionalnog svojstva (a često i produženje veka njihovog
trajanja), pa ovaj vid ulaganja ima isti značaj za proizvodnju kao i nabavka
novih osnovnih sredstava. Zbog toga je za angažovanje osnovnih sredstava u
reprodukciji karakterističan stalan odliv i priliv vrednosti osnovnih
sredstava. Za analizu ekonomske efikasnosti osnovnih sredstava je, radi toga,
značajno, pored utvrđivanja stanja osnovnih sredstava u određenom momentu
(nabavne i sadašnje vrednosti i otpisanog iznosa) i utvrđivanje vrednosti
prosečno angažovanih sredstava u jednom reprodukcionom ciklusu.
Prosečna vrednost početno angažovanih
sredstava u jednom reprodukcionom ciklusu utvrđuje se na bazi nabavne vrednosti
osnovnih sredstava, broja ciklusa angažovanja i amortizacione kvote za jedan
reprodukcioni ciklus, pa je:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image051.gif)
pri
čemu je:
·
Si1 - prosečna vrednost početno angažovanih osnovnih
sredstava u jednom reprodukcionom
ciklusu;
·
n - broj reprodukcionih ciklusa u toku veka
trajanja osnovnih sredstava;
·
Ti - troškovi osnovnih sredstava u jednom
reprodukcionom ciklusu (amortizaciona kvota).
Prosečnu vrednost početno angažovanih
osnovnih srestava u jednom reprodukcionom ciklusu potrebno je uvećati za
prosečnu vrednost naknadno angažovanih osnovnih sredstava u jednom
reprodukcionom ciklusu, koja se obračunava prema sledećem obrascu:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image053.gif)
pri
čemu je :
·
Si2 - prosečna vrednost naknadno angažovanih
osnovnih sredstava u jednom reprodukcionom ciklusu;
·
k - broj reprodukcionih ciklusa koji je prethodio
reprodukcionom ciklusu u kome je izvršeno naknadno ulaganje u osnovna sredstva;
·
Au - vrednost naknadnih ulaganja u osnovna
sredstva u jednom reprodukcionom
ciklusu.
U prethodnoj robnoj fazi obrtna
sredstva su angažovana u obliku vrednosti reprodukcionih materijala na zalihama
nabavljenih radi snabdevanja proizvodnje, u skladu sa tehnološkim zahtevima,
kao i u potraživanjima po osnovu rada u
toj fazi.
Prosečna vrednost angažovanih
sredstava u jednom reprodukcionom ciklusu (Si) jednaka je zbiru prosečne
vrednosti početno angažovanih osnovnih sredstava u jednom reprodukcionom
ciklusu (Si1) i prosečne vrednosti naknadno unetih osnovnih
sredstava u reprodukciju (Si2), odnosno:
Si = Si1 + Si2
Angažovanje obrtnih sredstava
Tok procesa reprodukcije uslovljen je,
pored prethodnog pribavljanja sredstava za rad, obezbeđenjem odgovarajućeg novčanog
iznosa za kontinuirani, ekonomski celishodan ulazak materijala, energije i
radne snage u reprodukciju i izlazak njihove reprodukovane vrednosti u obliku
realizovane vrednosti na tržište. Taj deo sredstava, budući da se u celini (u
neokrnjenoj vrednosti) vraća u novi reprodukcioni ciklus, čini obrtna sredstva.
S obzirom da se potrošnja materijala, energije i rada odvija kontinuirano,
obrtna sredstva se u toku reprodukcionog ciklusa nalaze ili u novčanom ili u
materijalnom obliku u jednoj od faza reprodukcije.
U prethodnoj robnoj fazi su obrtna
sredstva angažovana u obliku vrednosti reprodukcionih materijala na zalihama,
nabavljenih radi snabdevanja proizvodnje, u skladu sa tehnološkim zahtevima,
kao i u potraživanjima po osnovu rada u
toj fazi.
U tehnološkoj fazi su obrtna sredstva
angažovana u obliku vrednosti proizvodnje u toku (nedovršene proizvodnje) a
koja se sastoji od vrednosti utrošenog materijala, energije i obračunatih
zarada radnika u nedovršenoj proizvodnji.
U završnoj robnoj fazi su obrtna
sredstva angažovana u zalihama gotovih proizvoda namenjenih prodaji.
Obrtna sredstva u novčanom obliku
obuhvataju sva novčana sredstva na računima preduzeća namenjena za finansiranje
nabavki materijala, energije i zarada radnika, primljene hartije od vrednosti
(čekovi, menice i dr.), kao i izdatke (troškove) za budući period koji nastaju
odjednom, a kojim se obezbeđuje kontinuirani tok reprodukcije u dužem
vremenskom periodu.
Obrtna sredstva u svom naturalnom
obliku nazivaju se predmeti rada i obuhvataju samo deo cirkulirajućih poslovnih
sredstava.
Predmeti rada učestvuju celom svojom
supstancom u proizvodnom procesu, pri čemu gube svoj prvobitni naturalni oblik
i prenose svoju vrednost na novi proizvod.
Obim i struktura obrtnih sredstava u
građevinskom preduzeću uslovljeni su vrstom građevinske proizvodnje, odnosno
građevinskih proizvoda, kao i specifičnostima građevinske delatnosti.
Proizvodne jedinice građevinskog preduzeća, po pravili, rade na više
gradilišta, pa je na svakom potrebno obezbediti odgovarajuće količine
materijala za kontinuirani tok proizvodnje. Promena gradilišta zahteva
formiranje novih skladišta i zatvaranje ranije otvorenih. Pored toga, stanje u
proizvodnji građevinskih materijala, uslovi transporta, tržište i sezonski faktori
imaju značajan uticaj na obim potrebnih zaliha u preduzeću za uredno
snabdevanje proizvodnje.
Radi obezbeđenja potrebnih količina
zaliha materijala za građevinsku proizvodnju (pripremnih zaliha), vrši se
njihovo normiranje, na osnovu uslova nabavke, obima i dinamike trošenja u
proizvodnji.
Normiranje
pripremnih zaliha
Da bi se proizvodnja odvijala u skladu
sa planom, potrebno je da se obezbedi njeno snabdevanje potrebnim količinama
sirovina i materijala. Budući da veće količine sirovina i materijala na
zalihama od potrebnih, stvaraju dodatne troškove (čuvanja, skladištenja,
manipulacije i dr.) i povećano angažovanje novčanih sredstava, potrebno je
utvrditi minimalne zalihe koje su dovoljne za realizaciju planiranog toka
proizvodnje.
Za realizaciju planirane proizvodnje
(Q) u određenom vremenu (H), potrebno je obezbediti određenu količinu sirovina
i materijala (Sm).
U slučaju kontinuirane proizvodnje i
dužeg vremena trajanja proizvodnje, potrebna količina sirovina i materijala na
zalihama zavisiće od mogućnosti nabavki potrebnih količina na tržištu i vremena
između dve isporuke. Ako na tržištu nema ograničenja u pogledu nabavki sirovina
i materijala, tada je broj isporuka (n) rezultat odnosa između ukupne vrednosti
potrošnje sirovina i materijala Sm) i vrednosti pojedinačne isporuke
(sm), to jest;
n =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image055.gif)
a
vrednost pojedinačne isporuke,
sm =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image057.gif)
Dužina trajanja intervala između dve
isporuke u danima (h) jednaka je odnosu između planiranog vremena toka
proizvodnje u danima (H) i broja isporuka (n), to jest:
h = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image059.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image059.gif)
Budući da se između dve isporuke, u
uslovima kontinuiranog toka proizvodnje, nabavljena količina sirovina i
materijala (sm) u celini potroši u proizvodnji, prosečna vrednost
zaliha sirovina i materijala u toku proizvodnje iznosi 1/2 pojedinačne
isporuke, odnosno
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image061.gif)
a
što je prikazano na slici 8.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image062.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image064.gif)
Slika 8. Prosečna vrednost
zaliha sirovina i materijala
Minimalnu količinu pojedinačne nabavke
sirovina i materijala potrebno je uvećati za obim proizvodne potrošnje u
vremenu između njihovog prijema u skladište i dostavljanja na gradilište
(proizvodne zalihe), za obim proizvodne potrošnje u vremenu između prijema
dokumenata o isporuci i isporuke sirovina i materijala (zalihe u transportu),
kao i za slučajeve nepredviđenog narušavanja ravnomernosti isporuka (sigurnosne
- garantne zalihe) i za slučaj prekida snabdevanja pod uticajem sezonskih
uslova (sezonske zalihe).
Ukupan obim uvećanja pojedinačne
isporuke za naznačene situacije utvrdiće se na bazi procene dužine trajanja
naznačene situacije (h) i dnevne potrošnje sirovina i materijala (q):
·
za proizvodne zalihe (sp);
sp = hp
´ q
·
za transportne zalihe (sb);
sb = hb
´q
·
za sigurnosne - garantne zalihe (sg);
sg = hg ´ q
·
za sezonske zalihe (ss);
ss = hs
´ q
Ukupna količina pojedinačne isporuke
obuhvata, prema tome, količinu isporuka uslovljenu redovnom potrošnjom u
intervalu između dve isporuke i potrošnjom za slučaj kašnjenja isporuka ili
odstupanja između prijema sirovina i materijala i njihove potrošnje za određeni
vremenski interval. Ukupna količina zaliha sirovina i materijala odgovara zbiru
količina nabavljenih po svim osnovama., odnosno;
sm = st
+ sp + sb + sg + ss ,
a
prosečna količina sirovina i materijala;
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image066.gif)
Prosečna količina zaliha sirovina i
materijala je viša od minimalne za deo kojim se obezbeđuje sigurnost
snabdevanja proizvodnje (slika 9.) i planirani tok proizvodnje.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image067.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image069.gif)
Slika 9. Prosečna količina
zaliha sirovina i materijala kojom se obezbeđuje
sigurnost snabdevanja i planirani tok
proizvodnje
Normiranje
zaliha nedovršene proizvodnje
Nedovršena proizvodnja obuhvata sve
predmete rada na kojim su izvršene određene radnje radi proizvodnje novih
upotrebnih vrednosti, a da pri tom proces proizvodnje novih upotrebnih
vrednosti nije završen. Vrednost nedovršene proizvodnje obuhvata, pored
vrednosti predmeta rada na kojim su izvršene određene radnje u okviru
tehnološkog procesa proizvodnje i iznos zarada radnika na tehnološkim radnim
mestima. Optimalna vrednost nedovršene proizvodnje omogućuje planirano
odvijanje toka proizvodnje i najbrže cirkuliranje sredstava.
Normiranje zaliha nedovršene
proizvodnje ima za cilj utvrđivanje optimalne vrednosti nedovršene proizvodnje,
u skladu sa zahtevima toka proizvodnje i najbržeg cirkuliranja tih sredstava.
Na taj način, vrednost angažovanih sredstava u proizvodnji se svodi na minimum,
u okviru određenog tehnološkog procesa.
Proces proizvodnje u građevinarstvu je
relativno dug, zbog čega normiranje zaliha nedovršene proizvodnje ima izuzetan
značaj za postizanje boljih ekonomskih rezultata proizvodnje.
Iznos angažovanih obrtnih sredstava u
nedovršenoj proizvodnji (Snp) predstavlja proizvod prosečne visine dnevnih
troškova predmeta rada i zarada radnika na tehnološkim radnim mestima (tnp) i
vremena trajanja proizvodnje u danima (H). Prosečan iznos angažovanih obrtnih
sredstava u nedovršenoj proizvodnji (
) čini 1/2 ukupno angažovanih obrtnih sredstava u nedovršenoj
proizvodnji:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image071.gif)
Snp = tnp ´ H ,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image073.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image074.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image076.gif)
Slika 10. Prosečna vrednost
angažovanih obrtnih sredstava
u nedovršenoj
proizvodnji
Realizovani iznos angažovanih obrtnih
sredstava u nedovršenoj proizvodnji razlikovaće se od normiranog
(programiranog) iznosa u meri u kojoj je došlo do realnog odstupanja dnevnih
troškova proizvodnje i vremena trajanja proizvodnje.
Normiranje
obrtnih sredstava u prometu
Obrtna sredstva u prometu koja
obuhvataju novčana sredstva, sredstva u obračunu i zalihe gotovih proizvoda
predstavljaju likvidna sredstva (potpune ili visoke likvidnosti) i obezbeđuju
finansiranje reprodukcije. Njihov obim treba da je takav da omogućuje uredne
nabavke sredstava za proizvodnju i izmirenje svih obaveza iz poslovnih odnosa i
po osnovu proizvodnje. Višak obrtnih sredstava u prometnoj sferi smanjuje
brzinu njihovog obrta i mogućnost oplodnje, odnosno proizvodnje nove vrednosti.
Zalihe gotovih proizvoda su,
praktično, izvan proizvodnje ali je vreme potrebno za njihovo pretvaranje u
novčana sredstva najkraće u odnosu na obrtna sredstva u prethodnoj robnoj i u
tehnološkoj fazi. Sa stanovišta preduzeća, najpovoljnija je situacija kada se
vreme angažovanja sredstava u vidu zaliha gotovih proizvoda svede na minimum.
To se postiže prethodnim ugovaranjem isporuka proizvoda u skladu sa tokom
završavanja proizvoda, proizvodnjom za poznatog kupca, skraćivanjem vremena
transporta, tehničkog prijema robe i drugim organizacionim merama. Skraćivanjem
vremena naplate potraživanja za isporučene gotove proizvode, smanjuje se
vrednost sredstava u obračunu i obrtnih sredstava u prometnoj sferi.
Metode analize efektivnosti angažovanja
osnovnih
i obrtnih sredstava
Osnovna
sredstva
Efektivnost osnovnih sredstava u
građevinskom preduzeću izražava se nizom ekonomskih pokazatelja
(koeficijenata), kojim se samerava odnos između ostvarenih rezultata
građevinskog preduzeća (izlaza) i osnovnih sredstava (parcijalnog izraza ulaza
u proizvodni sistem).
Ostvareni rezultati proizvodnog sistema su funkcija delovanja ukupnih
ulaza u sistem, veza i odnosa, te načina funkcionisanja sistema. Sameravanjem
celokupnog izlaza iz proizvodnog sistema sa jednim elementom ulaza predstavlja
simplificirani metod analize efektivnosti osnovnih sredstava, čija je svrha da
prikaže osnovne odnose između rezultata i osnovnih sredstava, tendencije
promena i potrebu za upravljačkim intervencijama radi poboljšanja efekata.
Koeficijent ekonomske efektivnosti
osnovnih sredstava izražava se odnosom između ostvarenog dohotka (novostvorene
vrednosti) i prosečne vrednosti angažovanih osnovnih sredstava u određenom vremenskom
periodu (jednom reprodukcionom ciklusu, jednoj godini i dr.):
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image078.gif)
pri
čemu je ;
·
Kef - koeficijent ekonomske efektivnosti osnovnih sredstava,
·
D - ostvareni dohodak (novostvorena vrednost u određenom periodu),
·
Si - prosečna vrednost angažovanih osnovnih sredstava u određenom
periodu.
Koeficijent ekonomske efektivnosti
osnovnih sredstava pokazuje kolika je novostvorena vrednost u određenom periodu
na jedinicu vrednosti prosečno angažovanih osnovnih sredstava u tom periodu.
Niska vrednost koeficijenta pokazuje da angažovana osnovna sredstva donose mali
prinos u vidu novostvorene vrednosti (dohotka), pa rast koeficijenta u
sukcesivnim periodima pokazuje porast ekonomskih prinosa osnovnih sredstava i
obrnuto.
Kapitalni koeficijent (Kkf) je
recipročna vrednost koeficijenta ekonomske efektivnosti osnovnih sredstava:
Kkf =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image080.gif)
i
pokazuje kolika je vrednost osnovnih sredstava u proseku angažovana u određenom
periodu za jedinicu novostvorene vrednosti (dohotka) u tom periodu. Manja
vrednost osnovnih sredstava na jedinicu dohotka predstavlja viši kvalitet
ekonomije osnovnih sredstava, pa su mere za poboljšanje korišćenja osnovnih
sredstava usmerene na smanjenje kapitalnog koeficijenta, povećanjem dohotka uz
upotrebu istih sredstava ili smanjenjem angažovanja sredstava za istu vrednost
dohotka.
Radi ostvarivanja povoljnijih efekata
osnovnih sredstava na stvaranje dohotka kao rezultata proizvodnje, neophodno je
obezbediti kontinuirano praćenje korišćenja mašina kao značajnog dela osnovnih sredstava i
njihovih proizvodnih učinaka. To je, naročito, značajno u građevinskim
preduzećima, u kojim proizvodnja ima pojedinačni karakter a sredstva za rad se
premeštaju sa jednog gradilišta na drugo, pri čemu su, za to vreme, izvan
proizvodnog procesa. Intenzitet korišćenja sredstava za rad u određenom periodu
utvrđuje se na bazi efektivnih časova njihove upotrebe u proizvodnji u
određenom periodu.
Koeficijent korišćenja kalendarskog
fonda radnog vremena sredstva za rad (Kv) predstavlja odnos između broja časova
rada sredstva za rad u određenom periodu (Hmf) i ukupnog broja časova u tom
periodu (Hmp), to jest:
Kv =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image082.gif)
Koeficijent korišćenja vremena
utvrđenog režimom rada sredstva za rad (Kr) predstavlja odnos između broja
časova rada sredstva za rad u određenom periodu (Hmf) i dužine radnog vremena
utvrđenog režimom rada u tom periodu (Hmr), to jest:
Kr =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image084.gif)
Koeficijent korišćenja sredstva za rad
u toku smene (Ks) predstavlja odnos između broja časova korisnog rada sredstva
za rad u toku smene (Hms) i broja časova trajanja smene (Hs), to jest:
Ks =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image086.gif)
Za praćenje ostvarivanja planiranog
učinka određenog sredstva za rad koristi se koeficijent izvršenja norme učinka
(Ku), koji predstavlja odnos između stvarnog učinka sredstva za rad u određenom
periodu (Uf) i planiranog (norma) učinka u istom periodu (Up), to jest:
Ku = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image088.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image088.gif)
Obrtna
sredstva
Stupanj efektivnosti obrtnih sredstava
određuje njihova vrednost u odnosu na rezultate proizvodnje. Ukoliko obrtna
sredstva brže cirkuliraju, ostvariće se veći obim proizvodnje sa istom
vrednošću obrtnih sredstava. Ako se u jednom obrtu obrtnih sredstava ostvari
ista novostvorena vrednost, povećanjem broja obrta u toku godine povećava se
novostvorena vrednost po jedinici angažovanih obrtnih sredstava. Analogno, ako
se na bazi angažovanih obrtnih sredstava ostvari ista suma profita, sa
skraćivanjem vremena obrta obrtnih sredstava će se povećati stopa profita.
Brzina cirkuliranja (obrta) obrtnih
sredstava pokazuje, ujedno, tehničko-tehnološki karakter proizvodnje, njen
kvalitet, sposobnost preduzeća da u kraćem vremenu ostvari isti obim
proizvodnje u odnosu na manje tehničko-tehnološki osposobljena preduzeća.
Istovremeno, brzina cirkuliranja obrtnih sredstava pokazuje i poslovnu
sposobnost preduzeća da optimizira zalihe u prethodnoj i završnoj robnoj fazi.
Koeficijent obrta obrtnih sredstav
(Kob) predstavlja osnovni agregatni pokazatelj brzine cirkuliranja obrtnih
sredstava a izračunava se kao odnos između ostvarene vrednosti proizvodnje (
) u jednoj godini i prosečne vrednosti angažovanih obrtnih
sredstava u toku te godine, to jest:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image090.gif)
Kob =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image092.gif)
Recipročna vrednost koeficijenta obrta
obrtnih sredstava pokazuje efektivnost korišćenja obrtnih sredstava, odnosno,
potrebnu vrednost obrtnih sredstava za jedinicu vrednosti proizvodnje, to jest:
Rob = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image094.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image094.gif)
Ovaj pokazatelj koristi se za
planiranje proizvodnje i obezbeđivanje sredstava za finansiranje reprodukcije.
Od brzine obrta, odnosno efektivnosti
obrtnih sredstava, zavisi trajanje vezivanja obrtnih sredstava za jedan
reprodukcioni ciklus. Trajanje jednog obrta sredstava u danima (hob) utvrđuje
se množenjem koeficijenta efektivnosti obrtnih sredstava (Rob) sa dužinom
perioda na koji se odnosi koeficijent efektivnosti (H). Na osnovu podataka za
godinu dana, trajanje jednog obrta sredstava u danima (hob) utvrđuje se množenjem
koeficijenta efektivnosti obrtnih sredstava
(Rob) sa 365 dana, odnosno:
hob =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image096.gif)
Za obračun koeficijenta obrta obrtnih
sredstava, koeficijenta efektivnosti i dužine trajanja obrta sredtava u
građevinskom preduzeću, potrebno je obezbediti podatke za:
·
ostvarenu vrednost proizvodnje u određenom periodu;
·
prosečnu vrednost obrtnih sredstava u određenom periodu.
Ostvarena vrednost proizvodnje u
određenom periodu je proizvod ostvarenog obima proizvodnje i jediničnih cena,
to jest:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image098.gif)
a
utvrđuje se periodičnim obračunima u toku godine i završnim računom na kraju
godine.
Prosečna vrednost obrtnih sredstava u
toku određenog perioda se utvrđuje sabiranjem vrednosti stanja obrtnih
sredstava na kraju određenih intervala (na primer krajem meseca) i delenjem sa
brojem tih stanja:
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image100.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image102.gif)
Obrtna sredstva se u određenom momentu
nalaze u jednoj od faza procesa reprodukcije: prethodnoj robnoj, tehnološkoj i
završnoj robnoj fazi, pa se prosečno vreme trajanja obrta obrtnih sredstava u
toku godine može predstaviti sledećom relacijom:
hob =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image104.gif)
iz
čega sledi da je;
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image106.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image108.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image110.gif)
Na ovaj način, ukupno vreme jednog
obrta u toku godine može se razložiti na vreme vezivanja obrtnih sredstava u
prethodnoj robnoj fazi (hob1), u tehnološkoj fazi (hob2)
i završnoj robnoj fazi (hob3), s obzirom da je:
hob = hob1
+ hob2 + hob3
[1]
Pod pojmom kvalifikovanost podrazumeva se širok spektar osposobljenosti
radnika za odre|eni rad na bazi formalnog osposobljavanja (školovanja) i drugih
vidova osposobljavanja (iskustva, individualne sklonosti za osmišljeno,
kreativno i inventivno delovanje i sl.).
Glava III
EKONOMSKI PRINCIPI REPRODUKCIJE
Ekonomski principi reprodukcije čine
skup normi ponašanja ekonomskog sistema radi ostvarivanja ciljeva reprodukcije.
Budući da se cilj ekonomskog sistema ostvaruje kao rezultat njegovog
funkcionisanja u vidu izlaza iz sistema (proizvedene količine - Q; vrednosti
proizvodnje -
; dohotka - D; dobiti(profita) - Db) a na bazi ulaza u sistem
(utrošaka - U; troškova T; angažovanih sredstava - S), osnovni ekonomski
princip reprodukcije se zasniva na kvantitativnom odnosu između izlaza i ulaza
u ekonomski sistem. Cilj ekonomskog sistema je da svojim funkcionisanjem
ostvari maksimalne rezultate reprodukcije (izlaz) uz minimalna ulaganja (ulaz),
pa se osnovni ekonomski principi reprodukcije definišu kao stalna težnja
ekonomskog sistema da maksimizira rezultate u odnosu na ulaganja. Stepen
ostvarenja osnovnog ekonomskog principa odražava kvalitet poslovanja, odnosno
poslovni uspeh. Na bazi odnosa između izlaza iz ekonomskog sistema i
parcijalnih ulaza u ekonomski sistem, definišu se parcijalni ekonomski principi
reprodukcije.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)
Produktivnost
Produktivnost je osnovni ekonomski
princip reprodukcije i izražava proizvodnu sposobnost rada. Produktivnost se
definiše kao stalna težnja ekonomskog sistema da ostvari određenu proizvodnju
(Q) s minimalnim utrošcima radne snage (L), odnosno da sa određenim utrošcima
radne snage ostvari maksimalnu proizvodnju. Nivo produktivnosti (Pr) pokazuje
odnos između ostvarenog obima proizvodnje i utrošaka radne snage koji se
izražavaju u časovima rada (H), to jest:
Pr =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image004.gif)
odnosno,
Pr =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image006.gif)
Ostvareni obim proizvodnje može biti
maksimalan na bazi punog korišćenja kapaciteta, a može biti manji usled
smanjenja tražnje (qt) ili slabe ili nedovoljne organizovanosti (qo),
pa je stvaran obim proizvodnje (Qr) jednak maksimalnom obimu
proizvodnje umanjenom za deo koji je posledica smanjenja tražnje kao
objektivnog tržišnog faktora i za deo koji je posledica slabe ili nedovoljne
organizovanosti, to jest:
Qr = Q - qt
- qo .
Količina utrošaka radne snage (L),
odnosno časova rada (H), zavisi od adekvatnosti primenjene tehnike (ls),
subjektivnih činilaca radne snage (ln), organizacionih faktora (lo)
i razlike utrošaka rada koji nastaju pri prelasku iz jedne zone obima
proizvodnje u drugu (lz), pa su realni utrošci radne snage (Lr)
veći od objektivno uslovljenih za razliku utrošaka po ovim osnovama, to jest:
Lr
= L + ls + ln + lo + lz .
Ostvarivanje višeg nivoa
produktivnosti zasniva se na primeni ekonomskih, tehničkih i organizacionih
mera za eliminisanje, odnosno svođenje na najmanju moguću meru svih uticaja na
smanjenje proizvodnje (tržišnih i organizacionih) i za eliminisanje, odnosno
maksimalno moguće smanjenje uticaja faktora na porast utrošaka radne snage,
odnosno
qt + qo
0 ,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image008.gif)
(ls + ln
+ lo + lz)
0 .
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image008.gif)
Produktivnost se može izraziti i kao
količina rada za jedinicu prozvoda, to jest:
Pr =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image011.gif)
odnosno;
Pr =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image013.gif)
Metode merenja produktivnosti rada
u
građevinarstvu
Primena osnovnih relacija za merenje
produktivnosti rada je moguća samo u slučaju proizvodnje istorodnih proizvoda.
U građevinarstvu, posebno u velikim
preduzećima specijalizovanim za stambenu izgradnju, uobičajeno je da se
produktivnost u izgradnji stambenih objekata izražava količinom rada za
jedinicu proizvoda, odnosno relacijom
. Efektivni časovi rada obuhvataju stvarno utrošen rad na
izgradnji stambenih objekata, dok se količina proizvodnje izražava pomoću
građevinske i neto površine i zapremine objekta.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image013.gif)
Za mala i srednja građevinska
preduzeća karakteristično je da obavljaju različite vrste radova na objektima
koji čine deo jedinstvenog tehnološkog procesa sa drugim izvođačima, zbog čega
ovakav način merenja produktivnosti rada u ovim preduzećima nije primenljiv.
Da bi se utvrdio nivo produktivnosti
rada u slučaju kada preduzeće obavlja niz raznorodnih poslova, različite težine
i intenziteta trajanja, primenjuje se metod obračuna količine proizvodnje u
uslovnim jedinicama mere i tako utvrđen obim proizvodnje stavlja u odnos prema
količini utrošenog rada za ukupnu proizvodnju.
Količina proizvodnje u uslovnim
jedinicama mere se izračunava tako što se konkretan obim proizvodnje za svaku
vrstu rada ili vrstu proizvoda množi sa koeficijentom ekvivalencije (Ke)
i zbir tako dobijenih vrednosti stavlja u odnos sa zbirom časova rada, to jest:
Pr = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image015.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image015.gif)
Koeficijent ekvivalencije za
građevinske radove se, najčešće, utvrđuje na bazi odnosa između norma časova za
pojedine vrste radova i norma časova za standardnu vrstu rada, odnosno
najzastupljeniju vrstu rada u ukupnom obimu građevinskih radova. Množenjem
količina različitih vrsta radova sa koeficijentom ekvivalencije, celokupna
proizvodnja se izražava u standardnoj vrsti rada.
Primena
osnovnih relacija za merenje produktivnosti rada moguća
je u proizvodnje istorodnih pizvoda.
Tabela 3. Primer obračuna koeficijenta ekvivalencije
za građevinske radove
|
|||
Vrsta rada
|
Jedinica mere
|
Norma časovi rada
|
Koeficijent
ekvivalencije (Ke)
|
·
Iskopi
|
m3
|
10
|
10:15=0,667
|
·
Zidanje
|
m3
|
15
|
15:15=1,000
|
·
Betoniranje
|
m3
|
20
|
20:15=1,333
|
·
Malterisanje
|
m2
|
2
|
2:15=0,133
|
U slučajevima kad postoje značajne
razlike u kvalitetu norma sati, s obzirom na zahtevanu kvalifikovanost, radno
iskustvo i u skladu s tim cenu rada, tada se i količina utrošenog vremena za
pojedine vrste radova preračunava na uslovne jedinice mere, primenom
koeficijenta složenosti rada (Ks).
Koeficijent složenosti rada se,
najčešće, obračunava na bazi odnosa cene norma časa po vrstama rada prema ceni
norma časa za standardnu vrstu rada. Primenom
koeficijenta složenosti rada, nivo produktivnosti rada se obračunava kao odnos
između proizvodnje izražene u uslovnoj jedinici mere i rada izraženog u
uslovnoj jedinici složenosti rada, to jest:
Pr = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image017.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image017.gif)
Dinamičke promene produktivnosti rada
izražavaju se indeksom produktivnosti koji pokazuje promene nivoa
produktivnosti rada u tekućem periodu u odnosu na bazni period, to jest:
I =
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image019.gif)
Indeks produktivnosti rada u tekućem u
odnosu na bazni period moguće je obračunati:
a)
primenom cena baznog perioda na obračun vrednosti proizvedenih količina u
tekućem i baznom periodu;
I=![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image021.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image021.gif)
b)
primenom cena tekućeg perioda na obračun vrednosti proizvedenih količina u
tekućem i baznom periodu;
I=![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image023.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image023.gif)
U građevinarstvu,
posebno u velikim preduzećima
specijalizovanim za stambenu izgradnju se
produktivnost u izgradnji stambenih objekata izražava
količinom rada za jedinicu proizvodnje
Obračun nivoa i dinamike
produktivnosti rada omogućuje da se sagleda stvarna proizvodna sposobnost rada,
intenzitet i dinamika promena i omogući primena ekonomskih, organizacionih i
tehničkih mera, radi boljeg iskorišćenja rada.
Ekonomičnost
Ekonomičnost (E) kao princip
reprodukcije svodi se na zahtev da se ostvari određena vrednost proizvodnje (P), kao izlaz iz ekonomskog sistema, sa što
manjim troškovima (T) za ostvarenje te proizvodnje, kao ulazom u ekonomski
sistem, pa se ekonomičnost može predstaviti sledećom relacijom:
E= ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image025.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image025.gif)
Ostvarena realna vrednost proizvodnje
(Pr) je funkcija ostvarenog
obima proizvodnje (Qr) i cena (Cr) po kojim se realizuje
ostvarena proizvodnja, to jest:
Pr = Qr
Cr
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image027.gif)
Ostvareni obim proizvodnje je uvek
manji od onog koji bi se mogao ostvariti potpunim iskorišćenjem svih
proizvodnih kapaciteta (Qm), usled delovanja tražnje kao objektivnog
faktora (qt) i neadekvatne organizovanosti, odnosno subjektivnih
faktora (q0), pa je:
Qr=Qm -
qt - q0
Nivo cena za ostvarenu proizvodnju
realizuje se pod dejstvom tržišnih faktora (ct) i organizacionih
faktora u sferi prodaje (co), pa se stvarna cena formira pod
uticajem ovih faktora, to jest:
Cr=Cp
ct
co
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
U slučaju da je ponuda manja od
tražnje ostvaruje se pozitivna razlika u odnosu na cenu proizvodnje (Cp)
a ukoliko je ponuda veća od tražnje, negativna razlika. Pod uticajem
organizacionih faktora (reklama, propaganda i slično), takođe se ostvaruje
pozitivna ili negativna razlika u odnosu na cenu proizvodnje.
Vrednost proizvodnje je, prema tome,
rezultat skupnog uticaja svih faktora koji deluju na obim proizvodnje i nivo
cena, pa je:
Pr=(Qm - qt -
qo)
(Cp
ct
co)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image027.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
Mogućnosti uticaja na vrednost
proizvodnje su u sferi proizvodnje, u unapređivanju organizacije proizvodnje
radi smanjivanja gubitaka zbog nedovoljnog korišćenja kapaciteta i prilagođavanja
asortimana proizvodnje zahtevima tržišta, a u oblasti cena u poboljšanju
organizacije prodaje.
Troškovi su funkcija količina utrošaka
(U) i nivoa njihovih nabavnih cena (Cn). Količina utrošaka zavisi od
primenjene tehnologije (ut) i organizacije proizvodnje (uo),
pa su realni utrošci (Ur) jednaki objektivno uslovljenim (Uo)
korigovanim za deo koji je funkcija primenjene tehnologije i organizacije
proizvodnje, to jest:
Ur= Uo
ut
uo
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
Nabavne cene utrošaka (Cn)
su objektivno uslovljene tržišnim faktorima (odnosom ponude i tražnje) (cut),
organizacionim faktorima nabavke (cuo) i specifično uslovljenim
zavisnim troškovima nabavke (cuz), kao što su troškovi transporta,
skladištenja, manipulacije i sl, pa je:
Cn = Cuo
cut
cuo
cuz
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
Ostvareni troškovi su, prema tome,
funkcija skupnog delovanja brojnih faktora u proizvodnji i nabavkama faktora
proizvodnje, to jest:
Tr= (Uo
ut
uo)
(Cuo
cut
cuo
cuz)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image027.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image029.gif)
Razvijeni izraz ekonomičnosti obuhvata
celinu odnosa između ostvarene vrednosti proizvodnje i troškova za tu
proizvodnju:
E = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image035.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image035.gif)
Ekonomičnost se može predstaviti i kao
odnos između vrednosti proizvodnje i zbira troškova elemenata proizvodnje (rada
- tl; sredstava za rad - ti; materijala i energije - tm;
i ostalih troškova - to):
E = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image037.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image037.gif)
Odnos između ukupne vrednosti
proizvodnje i troškova svake pojedine skupine elemenata proizvodnje izražava
parcijalnu ekonomičnost:
*
ekonomičnost
rada (kao specifični izraz
produktivnosti
rada);
El =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image039.gif)
·
ekonomičnost materijala i energije;
Em =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image041.gif)
·
ekonomičnost utrošenih sredstava za rad;
Ei =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image043.gif)
·
ekonomičnost ostalih elemenata proizvodnje;
E =
.
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image045.gif)
Parcijalni pokazatelji ekonomičnosti
služe za analizu ekonomske efektivnosti korišćenja pojedinih elemenata
proizvodnje, pokazuju pravce strukturnih promena i moguće pravce akcija za
poboljšanje ekonomičnosti ukupnog poslovanja preduzeća.
Rentabilnost
Rentabilnost (R) kao ekonomski princip
reprodukcije svodi se na zahtev da angažovana osnovna i obrtna sredstva u
reprodukciji ostvare maksimalni prinos, odnosno maksimalni stepen isplativosti
angažovanja.
Preduzeće angažuje određena sredstva u
materijalu, energiji, sredstvima za rad, platama i likvidnim sredstvima u svim
fazama reprodukcije (početnoj, tehnološkoj i završnoj ) radi obezbeđenja toka
reprodukcije. U zavisnosti od načina prenošenja svoje vrednosti na novi
proizvod, angažovana sredstva mogu biti u vidu osnovnih (Si) i obrtnih
sredstava (Sob), pa je:
S = Si + Sob
Prinos na angažovana sredstva može se
izraziti u vidu dohotka, kao novostvorene vrednosti (D), i u vidu
dobiti-profita(Db), kao dela dohotka koji pripada vlasnicima sredstava sa kojim
preduzeće posluje.
Vrednost angažovanih sredstava za
određeni obim proizvodnje zavisi od većeg broja faktora, od kojih su
najznačajniji sledeći:
·
cene proizvodnih faktora (predmeta rada, sredstava za rad i rada),
·
obim utrošaka elemenata u proizvodnji,
·
obim angažovanja sredstava u pojedinim fazama reprodukcije,
·
dinamika prenošenja vrednosti sredstava na nove proizvode.
Prinos na angažovana sredstva izražen
u vidu dohotka zavisi od obima proizvodnje, cena po kojim se proizvodnja
realizuje i troškova ostvarenih za tu proizvodnju, s obzirom da je:
D = P - T ,
odnosno;
D =(Q
C) - T .
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image027.gif)
Vrednost dobiti koja se raspodeljuje
na vlasnike sredstava sa kojim preduzeće posluje zavisi od ostvarenog dohotka,
iznosa plata radnika iz ostvarenog dohotka i iznosa zakonskih i ugovornih
obaveza.
Rentabilnost, kao odnos između prinosa
i angažovanih sredstava u reprodukciji, u zavisnosti od cilja obračuna i namene
rezultata, može se izraziti na sledeći način:
R1 =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image047.gif)
R2 = ![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image049.gif)
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image049.gif)
Vrednost angažovanih sredstava je u
direktnoj zavisnosti od dinamike prenošenja vrednosti sredstava na nove
proizvode, odnosno od brzine trošenja sredstava. Koeficijent angažovanja sredstava(Kas)
predstavlja odnos između vrednosti angažovanih sredstava (S) i ostvarenih
troškova (T), to jest:
Kas =
,
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image051.gif)
pa
se rentabilnost može izraziti i kao odnos između ostvarenog prinosa (D, Db) i
umnoška troškova sa koeficijentom angažovanja sredstava(T
Kas).
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image027.gif)
Za utvrđivanje i međusobno upoređivanje stepena rentabilnosti neophodno
je da se podaci o prinosu odnose na vremenski period iste dužine trajanja ( na
primer godinu dana), a da su podaci o vrednosti angažovanih sredstava utvrđeni
na identičan način, kao prosek više stanja u toku godine ili kao prosečno
stanje na početku i na kraju perioda u kome je ostvaren određeni prinos.
Glava IV
EVIDENCIJE U
PREDUZEĆU
Evidencije u preduzeću obuhvataju
svako registrovanje pojava i činjenica koje su relevantne za funkcionisanje i
ostvarivanje ciljeva preduzeća.
Prema mestu nastanka pojave koja se
registruje, evidencija se odnosi na eksterne uslove odvijanja procesa
reprodukcije (o kupcima, dobavljačima, kooperantima, cenama, obavezama prema
državi i dr.) i na proces reprodukcije, odnosno transformaciju sredstava iz
jednog oblika u drugi, stvaranju vrednosti i dobiti.
Evidencija u preduzeću obezbeđuje:
·
uvid u stanje sredstava i njihovih izvora;
·
uvid u tokove aktivnosti, angažovanje i trošenje sredstava i rezultate
poslovanja;
·
analizu poslovanja i ocene kvaliteta rezultata poslovanja;
·
informisanje nosilaca odlučivanja i donošenja poslovnih odluka;
·
kontrolu poslovanja;
·
planiranje poslovanja.ši
Evidencija eksternih uslova
reprodukcije podrazumeva registrovanje pojava i procesa u okruženju, koje imaju
uticaj na odvijanje procesa reprodukcije, kao što su: stanje ponude i tražnje
elemenata za reprodukciju; cene elemenata za reprodukciju; uslovi nabavki; stanje
na tržištu novca; uslovi kooperacije; obaveze prema državi (carine, tekse,
porezi, doprinosi i dr.); stanje na tržištu gotovih proizvoda; cene i drugi
uslovi prodaje i dr. Ažurne informacije o okruženju omogućuju blagovremeno
prilagođavanje preduzeća kao poslovnog sistema promenama u okruženju i
optimizaciju poslovnih rezultata.
Evidencija o procesu reprodukcije
podrazumeva registrovanje stanja sredstava po funkcijama i izvorima, poslovnih
promena po vrstama i mestima njihovog nastanka i rezultata poslovanja po
nosiocima.
Evidencija sredstava, poslovnih
promena i rezultata poslovanja obuhvata njihovo registrovanje u fizičkom i
vrednosnom izrazu. Sredstva, poslovne promene i rezultati poslovanja koji se ne
mogu izraziti u fizičkim jedinicama mere, evidentiraju se samo po vrednosti.
Evidencija
fizičkog angažovanja i trošenja
elemenata
proizvodnje
U svom fizičkom obliku evidentiraju se
sredstva za rad, predmeti rada, rad i gotovi proizvodi.
Sredstva za rad evidentiraju se
pojedinačno, po vrstama, tehničkim karakteristikama i vremenu nabavke a njihovi
utrošci se iskazuju vremenom trajanja angažovanja i korišćenja u određenoj fazi
reprodukcije.
Predmeti rada (sirovine, reprodukcioni
materijali, energenti)ise evidentiraju prema vrstama, kvalitetu,
količinama a njihovo angažovanje i utrošci prema vrstama, kvalitetu i
količinama u određenoj fazi reprodukcije.
Angažovanje i trošenje rada evidentira
se prema vremenu trajanja angažovanja i trajanja rada po vrstama rada (stručnoj
spremi i zanimanju) u određenoj fazi reprodukcije.
Gotovi proizvodi se evidentiraju po
asortimanu, prema vremenu angažovanja na zalihama (od završetka tehnološke faze
do realizacije).
Evidencija o angažovanju i fizičkom
trošenju elemenata proizvodnje pruža uvid u način njihovog fizičkog trošenja i
angažovanja i omogućuje upravljanje korišćenjem elemenata proizvodnje,
optimizaciju potrebnih utrošaka i vremena angažovanja, odnosno poboljšanje
tehničko-tehnoloških performansi reprodukcionog ciklusa.
Evidentiranje fizičkog angažovanja i
trošenja elemenata proizvodnje je značajno za efikasno poslovanje preduzeća ali
nije dovoljno, budući da se iz ove vrste evidencije ne može sagledati celina
promena u preduzeću, ekonomski uslovi i rezultati reprodukcije. Radi toga se
organizuje knjigovodstvena evidencija, kao obavezna, strogo formalizovana
evidencija svih poslovnih promena u preduzeću izraženih vrednosno.
Knjigovodstvena
evidencija
Evidencija
stanja i promena stanja imovine preduzeća u vrednosnom izrazu a u pojedinim slučajevima
i u naturalnim pokazateljima, zasnovana na primeni posebnih metoda
evidentiranja (knjiženja), naziva se knjigovodstvo.
Prema načinu evidentiranja (knjiženja)
promena u preduzeću, knjigovodstvo može biti:
·
prosto;
·
dvojno.neto).
Prosto knjigovodstvo se retko
primenjuje, budući da obuhvata samo fragmente imovine i ne pruža uvid u celinu
promena. Međutim, savremene metode knjigovodstva razvijene su na iskustvima
primene prostog knjigovodstva u dugom periodu svog razvoja.
Tragovi prostog knjigovodstva se
nalaze još kod antičkih naroda u vidu evidencije dužničko poverilačkih odnosa.
Sa razvojem robno-novčanih odnosa razvijaju se i metode knjigovodstva, pa se
već u srednjem veku počinje primenjivati dvojno knjigovodstvo. U XVII veku
doneti su prvi zakonski propisi u Francuskoj, koji obavezuju preduzeća da vode
poslovne knjige na određeni način, radi utvrđivanja realnih prihoda, troškova i
poreskih obaveza.
Savremeno knjigovodstvo čini sistem strogo formalne
evidencije, zasnovane na potpunom i hronološkom sređivanju podataka o svim
nastalim pojedinačnim poslovnim procesima i stanjima.
Osnovni zadaci knjigovodstva su da
obezbedi ažurnu dokumentaciono-informacionu osnovu koja omogućuje:
·
uvid u stanje sredstava;
·
kontrolu stanja i kretanja sredstava;
·
praćenje poslovnog uspeha;
·
kontrolu funkcionisanja i ostvarivanja ciljeva preduzeća;
·
donošenje poslovnih odluka;
·
državnu kontrolu poslovanja preduzeća.
Osnovni zadaci knjigovodstva se obezbeđuju primenom knjigovodstvenih načela (pravila), na kojim se formira i razvija
sistem knjigovodstva, od kojih su najznačajnija:
·
urednost u vođenju knjiga;
·
preglednost i jasnoća knjigovodstva;
·
postojanje plana knjigovodstvenih računa (konta);
·
obezbeđenje sveobuhvatnosti poslovanja preduzeća;
·
obezbeđenje uvida u kontinuitet poslovanja preduzeća;
·
obezbeđenje uporedivosti podataka;
·
zasnovanost knjigovodstva na zakonskim propisima;
·
obezbeđenje jasnih, preglednih i ažurnih informacija o poslovanju
preduzeća.
Knjigovodstvena dokumenta, odnosno
dokumenta na osnovu kojih se vrši evidentiranje promena, mogu biti:
·
interna;
·
eksterna.
Interna dokumenta nastaju u preduzeću, na osnovu odluka organa
upravljanja, rukovodilaca i drugih radnika sa odgovarajućim ovlašćenjima. Eksterna dokumenta nastaju izvan
preduzeća, po osnovu formiranih obaveza (na primer: faktura dobavljača na bazi
zaključenog ugovora; dostavnica na bazi porudžbine i dr.).
Dokumenta koja služe za evidentiranje
knjigovodstvenih promena (knjiženje) po svom sadržaju moraju odgovarati svrsi,
odnosno cilju i biti ispravna u formalnom i materijalnom smislu. Formalna
ispravnost dokumenta podrazumeva da on poseduje sve neophodne elemente kao što
su: naziv izdavaoca dokumenta (firmu), naziv dokumenta, datum (vreme) izdavanja
dokumenta, novčani iznos, potpis (i pečat). Pod materijalnom ispravnošću
dokumenta podrazumeva se da navodi u dokumentu odgovaraju činjeničnom stanju.
Greške u knjigovodstvu mogu biti
formalne i materijalne. Formalne greške se ispravljaju primenom
knjigovodstvenih metoda ispravke, dok se materijalne greške u knjigovodstvu
ispravljaju drugim merama.
Evidentiranje knjigovodstvenih promena
(knjiženje) u preduzeću se zasniva na primeni odgovarajuće tehnike knjiženja,
koja podrazumeva postojanje jedinstvenog plana računa (konta), odgovarajuću
cirkulaciju dokumenata i način evidentiranja promena.
Jedinstveni plan računa, odnosno
jedinstveni kontni plan je organizaciono-pravni akt, kojim se određuje naziv i
sadržaj računa i njihova sistematizacija prema određenim principima. Radi
obezbeđivanja jedinstvenog načina primene i mogućnosti kontrole poslovanja
preduzeća od strane državnih organa u vezi sa plaćanjem obaveza prema državi,
jedinstveni kontni plan propisuje država.
Jedinstveni kontni plan u Jugoslaviji,
sa primenom od 1. januara 1997. godine, ustanovljen je Pravilnikom o kontnom
okviru i sadržini računa u kontnom okviru za preduzeća i zadruge,[1]
koji je donet na bazi Zakona o računovodstvu.[2]v
Jedinstveni kontni plan obuhvata sve
sintetičke (zbirne) račune u preduzeću. To su računi imovine u materijalnom i
novčanom obliku, računi poslovnih odnosa (dobavljači, kupci i dr.), računi
proizvodnje, računi obračuna poslovnih rezultata i računi izvora imovine.
Sistematizacija računa izvršena je
primenom dekadne klasifikacije, pa su računi pored naziva (opisa sadržaja)
obeleženi odgovarajućom numeričkom šifrom.zPrvi
broj šifre označava klasu računa, drugi broj grupu konta u okviru klase a treći
broj sintetički konto u okviru grupe. Sintetički konto se razlaže na analitička
konta, u skladu sa strukturom imovine, poslovnih odnosa i izvora sredstava, na
osnovu normativnog akta preduzeća.
Jedinstveni kontni plan sačinjen je
tako da sistematizacija računa omogućuje evidentiranje toka reprodukcije i
rezultata reprodukcije u vrednosnom izrazu (Šema 5.). Svi računi su grupisani u
deset klasa:
0. Neuplaćeni upisani kapital i stalna imovina;
1. Zalihe;
2. Kratkoročna potraživanja,
plasmani i gotovina;
3. Kapital;
4. Dugoročna rezervisanja i
obaveze;
5. Rashodi;
6. Prihodi;
7. Otvaranje i zaključak Računa
stanja i uspeha;
8. Vanposlovna sredstva i
izvori i vanbilansna evidencija;
9. Obračun troškova i učinka
Tehnika knjiženja zasniva se na
primeni principa dvojnog knjigovodstva da se svaka promena knjiži istovremeno
kao imovina (aktiva, dugovanje)) i kao izvor sredstava (pasiva, potraživanje)
Budući da knjigovodstvo evidentira promene od jedne faze do druge na liniji
tehnološkog procesa, svaka knjigovodstvena promena (knjigovodstvena stavka)
evidentira se istovremeno na kontu faze u koju se uliva imovina kao dugovanje i
na kontu faze iz koje se imovina odliva kao potraživanje.
Svi računi na kojim se evidentiraju
stanja sredstava i izvora sredstava, promene tih stanja i rezultati poslovanja,
čine glavnu knjigu, kao osnovnu evidenciju u preduzeću.
Sve knjigovodstvene promene koje se
evidentiraju kroz glavnu knjigu, evidentiraju se i kroz dnevnik promena,
hronološki i kopirno.
Knjigovodstvena evidencija zasniva se
na bilansnom principu, prema kome su vrednosti sredstava po funkcijama (aktiva)
i sredstava po izvorima (pasiva) uvek u ravnoteži, pa se svaka knjigovodstvena
promena odražava na celinu bilansa, tako da dovodi ili do promena ukupne
bilansne vrednosti sredstava ili do promena u strukturi aktive i pasive bez
promena ukupne bilansne vrednosti sredstava.
Osnovne knjigovodstvene promene u
preduzeću odnose se na:
·
nabavke osnovnih sredstava;
·
nabavke materijala i predmeta rada uopšte;
·
obračun amortizacije (troškova sredstava za rad);
·
obračun troškova sirovina, materijala i energije;
·
obračun troškova rada;
·
evidenciju gotovih proizvoda;
·
realizaciju (prodaju) gotovih proizvoda;
·
utvrđivanje poslovnih rezultata.
Sve knjigovodstvene promene slivaju se
u bilans preduzeća, kao sintetički izraz poslovne sposobnosti preduzeća i
kvaliteta poslovanja u periodu između dva bilansna stanja.
Šema 5. Tokovi reprodukcije
![](file:///C:/Users/Ivo/AppData/Local/Temp/msohtmlclip1/01/clip_image002.gif)